srijeda, 28. studenoga 2012.

RAZLIKA ODGODILA PLANIRANI PROJEKT IZGRADNJE NOGOSTUPA U MJESTU PODGRADINA



STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA POSEDARJE

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST


RAZLIKA ODGODILA PLANIRANI PROJEKT IZGRADNJE NOGOSTUPA U MJESTU PODGRADINA




Mještani Podgradine ogorčeni su i nervozni na općinu Posedarje zato što im nije asfaltirala nogostup u cijeloj duljini zahvata oko 3 kilometra, koji je bio predviđen zajedno s rekonstrukcijom županijske lokalne ceste u Podgradini, a  gdje su sada samo ugrađeni rubnjaci i tampon.  

Županijska uprava za ceste Zadarske županije  oštećena za 566.901,00 kuna



Na javnom natječaju posao za izvođenje radova dobila je tvrtka TIM d.o.o. iz Nadina na tzv. «pojačanom održavanju dijela županijske ceste Ž6020 i lokalne ceste L63066 u Podgradini» u iznosu od 1.631.871,75 kuna (s PDV-om). Ravnatelj Županijske uprave za ceste Zadarske županije u Zadarskom listu od 14.06.2012. izjavljuje da vrijednost navedenih radova u Podgradini iznosi 1.900.000 kuna. Razlika od iznosa u natječaju iznosi 268.129,00 kuna. Gdje je otišla ta razlika?

Drugi javni natječaj  je dobila firma  SARAĐEN d.o.o. iz Stankovaca  na  tzv. «sanaciji opasnog mjesta na križanju županijskih cesta Ž6007 i Ž6011 u Briševu» u iznosu 1.601.228,63 kuna (s PDV-om). Ravnatelj ŽUC-a 21.06.2012., na TV VOX izjavljuje da  radovi na  križanju u Briševu koštaju 1.900.000 kuna. Razlika od iznosa u natječaju iznosi 298.772,00 kuna. Gdje je otišla i ova razlika?

Kako to da i jedni i drugi  radovi koštaju po 1.9 milijuna kuna ?
Koji su to radovi, ako se zna njihova vrijednost  u troškovniku javnog natječaja i ako su s ovim izvođačima u navedenim iznosima sklopljeni ugovori o javnoj nabavi.

Kroz dva natječaja oštećena je  Županijska uprava za ceste Zadarske županije  u ukupnom iznosu 566.901,00 kuna.(s PDV-om), a koje plaćaju hrvatski porezni obveznici.

Zašto i u ovom slučaju nije reagiralo Upravno vijeće Županijske uprave za ceste Zadarske županije, čiji je predsjednik Željko Lončar, i župan Stipe Zrilić kao odgovorna osoba za izvršenje proračuna Zadarske županije? 



U Zadru, 28. studenog 2012. godine
                                    


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA POSEDARJE

nedjelja, 25. studenoga 2012.

REGIONALNU VELETRŽNICU BENKOVAC UNIŠTILA STRANKA KOJA JE BILA NA VLASTI I KOJA JE POSTAVLJALA NADZORNI ODBOR I DIREKTORE


REGIONALNU VELETRŽNICU BENKOVAC UNIŠTILA STRANKA KOJA JE BILA NA VLASTI I KOJA JE POSTAVLJALA NADZORNI ODBOR I DIREKTORE



FABJAN RUŠČIĆ PREDSJEDNIK NADZORNOG ODBORA REGIONALNE VELETRŽNICE BENKOVAC

RUŠČIĆ OTVORENO KAŽE:

ZA RAZLIKU OD LONČARA BIVŠEG PREDSJEDNIKA NO VELETRŽNICE NE UZIMAM NI KUNE

-         KAO PREDSJEDNIK NADZORNOG ODBORA RADIM BEZ KUNE NAKNADE I NE PADA MI NA PAMET UZETI NI KUNU.  TIME SAM VAM SVE REKAO ŠTO MISLIM O LONČAREVOJ TUŽBI, ZA RAZLIKU OD NJEGA, NE UZIMAM NI KUNE.

-         ZNAMO TKO JE DO OVOGA DOVEO, STRANKA KOJA JE BILA NA VLASTI I KOJA JE POSTAVLJALA NADZORNI ODBOR I DIREKTORE!

Marina Vlakić, VOX tjednik

INA – ŠTETNI UGOVORI


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

INA – ŠTETNI UGOVORI

DANA 25. STUDENOG 2012. GODINE  JUTARNJI LIST OBJAVIO JE ČLANAK POD NASLOVOM :

Štern: 'Zbog presude država ne može izmijeniti ugovor, može jedino otkupiti udio od Mađara'

http://www.jutarnji.hr/davor-stern---zbog-presude-drzava-ne-moze-izmijeniti-ugovor--od-madara-jedino-moze-otkupiti-udio-za-1-8-milijardi-eura-/1068560/


 


DOSTAVLJAMO HRVATSKOJ JAVNOSTI OBJAVLJENI TEKST STRANKE HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

 

INA – ŠTETNI UGOVORI

Službene bilance plina u Hrvatskoj pokazuju da INA 1997. godine   na čelu s tadašnjim direktorom Davorom Šternom nije sklopila štetni ugovor o prodaji jadranskog plina Talijanima, Hrvatska bi uz racionalizaciju potrošnje plina (u HEP-u i Petrokemiji) još neko vrijeme imala dovoljno plina i bez uvoza skupog plina iz Ruske federacije.
Vlada RH  ponovno je Šterna vratila u INU, kao nagradu za štetni ugovor, i postavila ga za predsjednika nadzornog odbora s ciljem da će isti obraniti INU od mađarskog Mola. Takvo što se može dogoditi samo u Hrvatskoj.
Štern kao predsjednik nadzornog odbora INE trebao bi dati odgovor hrvatskoj javnosti zašto je sklopljen štetan ugovor o „zajedničkom" korištenju plina iz Jadrana s Talijanima (1997.godine i kasnije) koji izaziva golemu štetu stanovništvu Hrvatske. Nema javno dostupnih podataka koliko je i je li uopće išta plina iz Jadrana stiglo do potrošača u Hrvatskoj.
Stoga je nužno navedeni ugovor što prije staviti izvan snage i poništiti, jer su se Talijani višestruko namirili za novac koji su platili na osnovi tih ugovora (ako su uopće i platili), a na štetu hrvatskog puka.
Sada je svima jasno da bi oni koji su doveli do štetnih ugovora trebali  barem djelomično nadoknaditi goleme štete koje su izazvali RH tako da im se oduzme imovina kao što se to radi u drugim - civiliziranim zemljama, a ne da budu nagrađeni novim zaposlenjem, bolje reći obilnim primanjima kod onih kojima su poklonili ono što nije njihovo.

Poslano

1.    Predsjedniku Hrvatske
2.    Vladi Republike Hrvatske
3.    Državnom odvjetništvu RH



Zagreb - Zadar, 25. studenog 2012. godine


                         
STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

DAVOR LONČAR VERBALNO NAPAO VALENTINU FUZUL GLAVNU UREDNICU ZADARSKOG REGIONALA


DAVOR LONČAR VERBALNO NAPAO VALENTINU FUZUL GLAVNU UREDNICU ZADARSKOG REGIONALA

Svečani prijem generala Gotovine načelnik Davor Lončar iskoristio za uvrede i prijetnje

 

ISPRED ZGRADE ŽUPANIJE

 

 

Davor Lončar načelnik općine Poličnik

Na svečanom prijemu koji je upriličen u maloj vijećnici Doma Županije za generala Antu Gotovinu, jutros oko devet sati, okupili su se načelnici i gradonačelnici općina i gradova na području Zadarske županije.
Nakon što je general Gotovina izrazio zadovoljstvo zbog ovog susreta, podružio se s nazočnima, fotografirao i primio darove, poveo je malu povorku prema katedrali Sv. Stošije gdje se uskoro trebala održati misa.

Bez dostojanstva

Ne misleći da se u ovakvim prigodama treba ponašati dostojanstvo, pogotovo jer je bio svega dva metra udaljen od generala Gotovine, Davor Lončar, načelnik općine Poličnik, iskoristio je susret s glavnom urednicom Regionala, Valentinom Fuzul, za verbalni napad, popraćen uvredama i prijetnjama, na njen račun i račun njegog "nalogodavca" Rena Sinovčića.
"Vi ste bagra, ostavite me više na miru, i ti i tvoj nalogodavac. Jesi me čula, ostavite me na miru. " - vikao je Lončar kojeg je smirivala načelnica općine Lišane Ostrovičke, Ivana Dević.
Na zamolbu da se makne i da je hrabar napadati žene, a da se plaši obratiti Renu Sinovčiću, Lončar je nastavio nizati uvrede, te je, između ostalog, rekao:
"Nećeš ni ti vječno biti na toj poziciji!".
Zbog verbalnog napada, uvreda i prijetnji, Lončar je prijavljen I. policijskoj postaji PU zadarske.

Prijavljen policiji


Da pojasnimo, Lončar je nezadovoljan zbog članka koji je objavljen nedavno u Regionalu, a u kojem su objavljeni dokumenti koje nam je proslijedilo resorno ministarstvo, prema kojima je Općina Poličnik dobila odbijenice za projekte kandidirane prema EU fondovima - zbog nekvalitetno pripremljene projektne dokumentacije.

U obrazloženju stoji da prijavljeni projekti imaju preko 15 krupnih grešaka, neki od njih nemaju niti osnovne dokumentacije, kao što je građevinska dozvola, te zbog toga Općina nije dobila sredstva EU fondova. 
U svemu tome postavljeno je pitanje odgovornosti načelnika Lončara za neuspjeh.

Zadarski Regional

subota, 24. studenoga 2012.

Kruha i igara


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Kruha i igara

Predstavnici nekih općina i gradova u Republici Hrvatskoj opteretili su općinske i gradske proračune. Tako je naprimjer grad Zadar u minusu od 90 milijuna kuna, a  vijećnici općine Pakoštane odbili su prihvatiti polugodišnji proračunski izvještaj. Umjesto rada i da potiču prozvodnju , žele samo kruha i igara, a sve da bi im netko drugi plaćao, kao i do sada.

Samo kruha i igara, a ostalo ih ne zanima, za bitno se neće ni boriti, pa dok traje, o čemu i ne razmišljaju. Hrvati ovu slobodnu Hrvatsku mogu sačuvati samo pomoću reda, rada i discipline.

Do danas nije zaustavljen trend iseljavanja i uništavanja Hrvata na njihovim ognjištima. Perfidno pomoću droge zadnjih dvadeset godina Hrvata je više stradalo nego skupa u prvom, drugom svjetskom ratu i domovinskom ratu.

U Zadru, 24. studenog 2012. godine

              
                
STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR

petak, 23. studenoga 2012.

SANADERIZACIJA PRETVORBE DRUŠTVENIH PODUZEĆA U REPUBLICI HRVATSKOJ


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST



SANADERIZACIJA PRETVORBE DRUŠTVENIH PODUZEĆA U REPUBLICI HRVATSKOJ



Ovih dana izrečena je prva nepravomoćna presuda za ratno profiterstvo, što jako pozitivno djeluje na sve strukture i pojedince u društvu. Međutim, već određene grupe i pojedinci u RH koji su bili umiješani u pretvorbeni kriminal stvaraju klimu da će presuda pasti zbog ratnog profiterstva zbog čega su počeli djelovati prema Briselu i Europskoj komisiji EU da se ukinu ustavne odredbe koje definiraju da pretvorbeni kriminal i ratno profiterstvo ne zastarjevaju.

Obrazloženje presude predsjednika sudskog vijeća koje je izreklo presudu ohrabruje moralno, pravno i sadržajno.
Presuda jača vjeru u državne institucije, budi nadu u svakom pojedincu da će pred to sudačko vijeće ili druga vijeća pravde biti privedeni doslovno svi koji su u tom najtežem razdoblju za domovinu pribavili protupravnu imovinsku korist.

Stranka hrvatskog zajedništva poziva nadležne institucije da se i na pretvorbi društvenih poduzeća dogodi sanaderizacija nad svima koji su bili u prilici voditi postupke ili nadzirati postupke pretvorbe, toga najvećeg zločina u novijoj hrvatskoj povijesti.

Zaista je nužno utvrditi načine na koje je trajno izgubljeno 122.000.000.000,00 američkih dolara vijednosti imovine društvenog proizvodnog (realnog) sektora, a bez posla ostalo 750.000 radnika koji su nekim čudnim postupcima i metodama pretvoreni u umirovljenike.

Upozoravali smo i upozoravat ćemo na odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća (NN 19/91), te na odredbe Zakona o Hrvatskom Fondu za privatizaciju (NN 84/92) i odredbe Zakona o privatizaciji (NN 21/96).

U svim navedenim zakonima provlači se čvrst stav da se dionice ne mogu stjecati kreditima poduzeća ili jamstvima imovinom poduzeća za kredite koji se uzimaju za te svrhe.

Ovaj stav je kršen tako što su Fond za privatizaciju i Agencija RH za restrukturiranje i razvoj prihvaćali kupnju poduzeća jamstvom na imovinu poduzeća koja se kupuju kreditima banaka, koje na taj način postaju dileri i uništavači svakoga. Odvode poduzeća u stečajeve i likvidacije u kojima se te banke pojavljuju kao vjerovnik i prodavatelj – DILER.

Na kraju balade hrvatska vlada izvodi famoznu sanaciju tih istih banaka, koje su nositelji upravljanja na imovini propalih  poduzeća nakon krađe  tih istih poduzeća.

Drugi stav koji se čvrsto ugrađuje u sva zakonska rješenja pretvorbe sve do 1996. godine i dalje ukazuje na činjenicu da  sredstva ostvarena prodajom poduzeća postaju imovina i sredstva Fonda  za restrukturiranje i razvoj.

Sve društvene knjigovodstvene analize upućuju kako je kršenje  zakona po ovom stavu rezultiralo minornim sredstvima ostvarenim prodajom i pretvorbom imovine, a stvarna vrijednost je kako smo već naveli preko 122.000.000.000,00 američkih dolara.

Vrlo lako je provesti analize za sva poduzeća kontrolom rada područnih ureda kako Fonda tako i Agencije.

Treba hitno provjeriti imovinska stanja voditelja tih područnih i državnih Ureda za pretvorbu i Agencije za razvoj. Nije moguće da se o zakone ogriješio samo jedan ili dvojica procesuiranih u prodaji imovine  naprimjer bivše Tvornice cigle u Ninu.

Kad bi bilo tako, mi bismo vjerovali da je Sanader čist i nevin poput Bogorodice. Prateći  taj ured na razini Zadarske županije  posve smo sigurni da nije tako.

Miljenici stranke na vlasti i voditelja područnih Ureda za pretvorbu lakše su kupovali poduzeća nego cipele, ali doslovce za sitniš koji je manje vrijedan od vrata na ulazima u ta poduzeća. Ista su kreditno prezaduživali jamstvima imovinom koju kupuju jer svoje nisu imali, a kreditna sredstva koristili za ZNA SE što.

Tražimo hitnu reviziju. Ne knjigovodstvenu nego krim reviziju i financijsko vještačenje pregledom dokumenata kako poduzeća, tako i kupaca poduzeća i prodavatelja  u Fondu ili Agenciji ili banci.

Sveobuhvatnim pregledom ugovora i tijekova pretvorbe od strane nadležnih državnih institucija, vjerovali bismo i nadali se da je sanaderizacija pretvorbe na djelu.

Gospodo nositelji vlasti, prevelike su bile ovlasti Fonda i Agencije u proteklom razdoblju da Vas ostavljaju u uvjerenju da je Sanader solist iznad svega. Mi smo posve uvjereni da nije niti dirigent. Orkestar je velik, ali ne toliko da ga vi ne biste pregledali u pola godine. Jasno, ako postoji volja i želja za pravdom.

Prevelik je kolač bio i još uvijek jest na raspolaganju Fondu i Agenciji, a zakonska riješenja su šuplja i nejasna da ih mangupi nebi materijalizirali i zloupotrebili.

Sugeriramo pilot projekt provjere u zadarskim uredima za pretvorbu i Agenciji  RH za restrukturiranje i razvoj.

Konačno, ako je Sanader arhitekt kriminala i korupcije, nedvojbeno slijedi postojanje mnogih subjekata i struktura u toj građevini koji po uvjerenju građana i SHZ-a još uvijek čvrsto drže  poluge društvene organizacije.

Stoga pozivamo izvršnu i sudsku vlast na demontažu strukture sanaderizacije društva te njeno rušenje u temeljima.


Poslano

1.   Hrvatskom saboru RH
2.   Predsjedniku Hrvatske
3.    Vladi Republike Hrvatske
4.   Ministarstvu pravosuđa RH
5.   Državnom odvjetništvu RH
6.   Visokom trgovačkom  sudu RH
7.   Ministarstvu unutarnjih  poslova RH

 

 

Zagreb-Zadar, 23. studenog 2012. godine

  

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

četvrtak, 22. studenoga 2012.

Tone zlata, obiteljskog i ukradenog, bez ikakva traga iznese se iz Hrvatske?


Tone zlata, obiteljskog i ukradenog, bez ikakva traga iznese se iz Hrvatske?

 

Prilikom izvoza na plemenite kovine ne plaća se nikakav porez

 

ELDORADO- Hrvatska je najjeftiniji europski rudnik zlata



Lijepa naša nema rezerve u zlatu, a svjetski je rekorder po visini poreza na plemenite kovine i svojim odlukama potiče da tone vrijednog metala, za sitan novac, nezaustavljivo odlaze preko granice.

Dobar dan,  koliko bih mogao dobiti za ovaj stari srebrni lančić? Pitali smo u nekoliko splitskih otkupnih stanica za srebro i zlato. Nema problema, gospodine, rekla je mlada dama, uzela lančić i stavila ga na vagu - 150 kuna. A osobna iskaznica? Podaci o prodavatelju? Nije potrebno, uzvratila je. Tako zlato i srebro, uvjerili smo se, može prodati bilo tko, od maloljetnika do lopova koji su možda dan prije provalili u nečiju kuću. Kriminalcima su jako korisne takve otkupne stanice u kojima djelatnici ništa ne pitaju i odmah isplaćuju gotovinu.

Lopovi danas za ukradeno dobiju realnu protuvrijednost, a prije bi na crnom tržištu utržili tek 20-30 posto od prave vrijednosti ukradenoga. Otkupne stanice lopovima su zanimljive i s aspekta sigurnosti – nakitu koji su prodali već se za nekoliko dana gubi svaki trag. Otkupljivači ne trguju emocijama i umjetninama, njima je vaga glavni pokazatelj, pa ih nimalo ne zanimaju tvrdnje da je nakit u nekoj obiteji bio stoljećima ili da se radi o ručnom radu. Stari zlatari cijene pravi nakit, rukotvorine i drže da je grijeh takvu umjetnost topiti u poluge. A logika otkupljivača je neumoljiva – koliko grama, toliko novca. 

Kako je moguće da se tone zlata, obiteljskog i onog ukradenog, bez ikakva traga iznese iz zemlje? U Hrvatskoj je sve moguće, reći će sudski vještak za zlato i plemenite kovine Marijo Crkvenac, koji, osim što upozorava da se bez ikakva reda otkupljuje zlato, kaže i da je većina samih otkupnih stanica mamac za razbojnike. 

- Policija će i dalje bilježiti veće krađe zlata i srebra sve dok se ne uvede red u pravosuđu i policiji. Mi kao zlatari moramo zatražiti osobnu iskaznicu ili putovnicu od svake osobe od koje otkupimo zlato ili srebro. Ujedno moramo i izdati isplatnicu o napravljenom otkupu. Zašto otkupne stanice ne izdaju isplatnice? Zašto ne traže osobne isprave? Ne rade po zakonu - kaže sudski vještak i zlatar Crkvenac, kojega smo upitali koje bi državno tijelo trebalo nadgledati te otkupne urede.

- Jedino Državni inspektorat može izreći kaznu zbog nepravilnosti u radu i neizdavanja računa. Ministarstvo gospodarstva izdalo je dozvolu za rad otkupnim stanicama za otkup i izvoz plemenitih kovina i ujedno te kovine stavila u istu kategoriju s izvozom drva?! Na izvoz zlata čak se ne plaća ni PDV - ogorčen je taj sudski vještak, koji napominje da je po njegovim saznanjima iz Hrvatske, u prvih šest mjeseci ove godine, izvezeno oko deset tona zlata! To Hrvatsku stavlja u vrh zemalja po izvozu zlata na svijetu! „Kao da imamo rudnike“, kaže vještak te procjenjuje koliko su mešetari zaradili na hrvatskom zlatu koje su u našoj zemlji čuvalo stotinama godina, a sada samo “isparava” preko granice.
 

- Ako ćemo tih deset tona preračunati u novac, onda je iz Hrvatske otišlo blizu 500 milijuna eura. Ako se trend nastavi, do kraja sljedeće godine iz Hrvatske bi moglo otići još deset tona zlata, pa bi se ukupna šteta mogla popeti na milijardu eura. Kažem šteta jer je to zlato trebalo ostati kod nas, a ne da mešetari osiromašju naše ljude i onda izvoze to zlato vani, ne plaćaju poreze i bogate se doista preko noći - kaže Crkvenac.
 

Hrvatsko zlato se izvozi u Sloveniju, Austriju, Njemačku i Italiju. Tamo se hrvatski nakit, zubi, novac i medaljoni tope u zlatne poluge koje završavaju diljem svijeta.
 

- Napominjem da RH nema rezerve u zlatu! Dok nam je država u kaotičnom stanju, mi dopuštamo da se izvozi zlato i samo pojedinci imaju zaradu. Iskreno, mislim da otkupne stanice neće još dugo opstati. Sve to aludira na propuste u zakonu i na pranje novca – kaže Crkvenac, navodeći da otkupljivači zlata štete i zlatarima obrtnicima.

- Zakon bi se svakako morao mijenjati. Po ovome sadašnjem zakonu svatko može otvoriti otkupnu stanicu. Ministarstvo financija, policija i HNB trebali bi više surađivati i malo više se posvetiti toj vrsti “brze i lake zarade” – ističe taj sudski vještak.
 

Sven Sambunjak, urednik portala Srebrozlato.com i programski direktor Konferencije o investiranju u zlato, tvrdi da državu ne zanima ništa što se tiče zlata.
 

- U zadnje dvije godine organizirao sam dvije konferencije o investiranju u zlato, na kojima su sudjelovali vodeći regionalni i svjetski stručnjaci za plemenite kovine. Cilj mi je bio donijeti europska i svjetska iskustva vezana uz trgovanje plemenitim kovinama u Hrvatsku. Kao organizator, u više navrata i različitim kanalima kontaktirao sam nadležne hrvatske institucije i ministarstva, međutim, nitko do sada nije osjetio potrebu niti da se obrati hrvatskoj javnosti o tom pitanju, niti da sudjeluje kao promatrač.

Na konferencijama smo imali par djelatnika iz državnih institucija, ali samo kao zainteresirane privatne osobe – kaže Sambunjak, navodeći da najveći problem s tržištem plemenitih kovina u Hrvatskoj jest u činjenici da domaća zakonska rješenja, osobito kada je riječ o porezima, onemogućuju uspostavljanje tržišta zlata i srebra kakvo postoji u svakoj drugoj zemlji Europske unije.
 

- Odgovorno tvrdim kako ta zakonska rješenja u Hrvatskoj spadaju među najgora rješenja na svijetu. Hrvatska je svjetski rekorder kada je riječ o porezu na plemenite kovine, pri čemu sljedeća najgora zemlja nakon Hrvatske ima desetak puta nižu poreznu stopu. U Europskoj uniji na investicijsko zlato porez je nula posto, dok se na ostale proizvode od zlata i srebra plaća uobičajeni porez na dodanu vrijednost i ništa više.


Hrvatskoj je, međutim, zlato oporezovano PDV-om, carinom i tzv. porezom na luksuz, što ukupno kumulativno iznosi više od 60 posto. U takvim okolnostima, jedina poslovna logika jest izvoz otkupljenoga zlata i srebra, budući da se prilikom izvoza na plemenite kovine ne plaća nikakav porez, a što je uobičajeno za svaku izvoznu aktivnost – upozorava Sambunjak na očite nelogičnosti, navodeći da je država sama kriva što tone zlata cure preko granice...


- Kada bi porezna legislativa bila usklađena sa stečevinom Europske unije, uspostavilo bi se domaće tržište prodaje zlata i srebra, pa otkupljene plemenite kovine ne bi odlazile u inozemstvo, nego bi ih u Hrvatskoj kupovali hrvatski građani koji žele kupiti po konkurentnim cijenama, te ne bi za kupnju zlata i srebra morali odlaziti u inozemstvo.

Time bi se ujedno i uravnotežila domaća otkupna i prodajna cijena sa svjetskim cijenama, i time bi profitirali ne samo osobe koje svoje zlato žele prodati, nego i oni koji ga u Hrvatskoj žele kupiti, ali i država, koja bi ubirala porez na gospodarsku aktivnost plemenitim kovinama, a koji se sada ne ubire zato što se većina velikih transakcija s plemenitim kovinama obavlja u inozemstvu – kaže taj stručnjak, navodeći da je njegova procjena da će otkupne stanice nastaviti raditi sve dok se u svijetu bude nastavio trend rasta cijena te dok ljudi ne shvate da su cijene po kojima trenutačno prodaju svoje zlato i srebro užasno niske.

- Vjerujem da će ljudi ono što danas prodaju za 100 kuna, za nekoliko godina kupovati po 200, 300, 400, 500 ili više kuna. Također, moja je procjena da će otkupne stanice za plemenite kovine u Hrvatskoj nastaviti nicati sve dok se domaće tržište plemenitim kovinama ne uredi u skladu sa standardima Europske unije. To ne znači da takvih stanica neće biti nakon što tržište bude uređeno poput europskoga, budući da se slični otkupljivači mogu pronaći u svim europskim zemljama. No, uvjeti po kojima se plemenite kovine otkupljuju bit će drugačiji, te povoljniji za običnoga građanina – kaže Sambunjak.

Stručnjaci s kojima smo razgovarali tvrde da se i bez promjene postojećih zakona, kao i usvajanjem novih normi, može puno učiniti na sprječavanju ilegalnog izvoza zlata.
 

Pozivaju se na postojeće zakonske akte u kojima jasno stoji da „tko protivno propisima proda ili kupi zlato ili zlatni novac koji imaju znatnu imovinsku vrijednost, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine“.
 
Ili „tko organizira mrežu posrednika ili preprodavača zlata radi počinjenja kaznenog djela, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine“... Što se čeka?

Eksplozija izvoza od prošle godine

U 2009. godini izdano je sedam dozvola za izvoz i 29 dozvola za uvoz zlata, dok je lani 80 tvrtki dobilo dozvolu za izvoz, a njih tek 10 dozvolu za uvoz! Dakle, hrvatsko zlato snažno curi iz zemlje. I dok su zlatari prije otkupljivali i potom prodavali to zlato, ne uništavajući nakit, današnji otkupljivači prodaju ga u Austriji, Njemačkoj, gdje se zlato topi u poluge i odlazi u SAD i Aziju koje na taj način stvaraju svoje rezerve. Hrvatska svoje rezerve nema. 

U 2006. godini, prema podacima HGK, Hrvatska je izvezla zlata za milijun i 139 tisuća dolara, tj. samo 77 kilograma, dok je u prošloj godini izvezeno nešto više od tone zlata, što bi iznosilo nekih 54 milijuna dolara! Kad se zlato ‘prebaci’ u poluge, finalna cijena mu i dalje raste. Prosječna cijena izvezenog zlata u 2006. godini bila je oko 14 dolara, a u 2011. 40 dolara po gramu.

srijeda, 21. studenoga 2012.

BIVŠI MINISTAR BOŽIDAR KALMETA NIKAD NIJE BIO ISPITAN O IZVLAČENJU NOVCA IZ SVOG RESORA


BIVŠI MINISTAR BOŽIDAR KALMETA NIKAD NIJE BIO ISPITAN O IZVLAČENJU NOVCA IZ SVOG RESORA


Osovina Murići - Garavi

Bivši ministar prometa Božidar Kalmeta dosad nije bio ispitan o izvlačenju novca iz svoga resora bez obzira na to što je Josip Sapunar, bivši član uprave HAC-a, nakon uhićenja zbog namještanja poslova Fimi mediji u svom iskazu označio Kalmetu kao glavnog koordinatora sumnjivih poslova između marketinške agencije i HAC-a.

Božidar Kalmeta - poseban predmet USKOK-a
Dugopolje - Ravča: Nestalo 15 km autoceste vrijednih 105 milijuna eura


Dio nerealnih i prenapuhanih troškova tijekom gradnje autocesta HAC je u nekoliko slučajeva pravdao i preko Fimi medije, marketinške agencije Nevenke Jurak, okrivljene zajedno s još desetoricom fizičkih i pravnih osoba, među kojima su Ivo Sanader i HDZ. Proizlazi to iz popisa dokaza na kojima se temelji optužnica USKOK-a u ovom predmetu, podignuta početkom prosinca pred zagrebačkim Županijskim sudom.

Jurakova je, podsjetimo, za HAC od 2005. do 2009. radila marketinške poslove koji su se odnosili na organizaciju raznih svečanosti, dizajn, grafičke pripreme i tisak kutija i naljepnica za ENC uređaje, produkciju TV spotova..., ali je, također, preko njezine tvrtke isplaćivan novac za dodatne i nepredvidive radove. Pritom je zanimljivo da bivši ministar prometa Božidar Kalmeta dosad nije bio ispitan o izvlačenju novca iz svoga resora bez obzira na to što je Josip Sapunar, bivši član uprave HAC-a, nakon uhićenja zbog namještanja poslova Fimi mediji u svom iskazu označio Kalmetu kao glavnog koordinatora sumnjivih poslova između marketinške agencije i HAC-a.
– Uprava HAC-a nije imala puno prostora za odlučivanje u angažiranju Fimi medije. Morala se angažirati, to su nam nametnuli ministar Božidar Kalmeta i Mladen Barišić. Potkraj 2005. godine ministar Kalmeta osobno mi je rekao da primim k sebi u prostorije HAC-a Nevenku Jurak. Tada nisam znao tko je ona, ali sam znao da to moram učiniti s obzirom na način na koji mi je to rečeno – govorio je Sapunar pred istražiteljima. Kasnije je također rekao da su Jurakovoj morali dati nekakav posao pa su preko njezine tvrtke odlučili nabaviti 50 torta Croaterra, pakiranih u zemljane posude i kartonske kutije, namijenjenih za darove poslovnim suradnicima. To što se bivšeg ministra dosad nije pozivalo ni na kakve razgovore vezane uz isisavanje novca iz državne blagajne neki tumače kao znak da je istražiteljima prilično tvrd orah te da za njega još nema dovoljno kvalitetnih dokaza, ali i njegovom jakom pozicijom u HDZ-u.

Preplaćena dionica

S druge strane, prema nekim drugim tvrdnjama, kompletan rad bivšeg ministra prometa, koji je često bio na meti kritika upravo zbog netransparentnog načina trošenja proračunskog novca, čini poseban predmet kojim se bave istražitelji. Kalmeta o svemu šuti te se ne javlja na telefon. Gradnja autoceste Zagreb – Split, točnije njezina dionica od Dugopolja do Ravče, predmet je velikog interesa policije i USKOK-a jer na temelju prikupljene dokumentacije istražitelji sumnjaju da je spomenuta dionica autoceste ne samo preplaćena već da je u njezinoj dokumentaciji sporno petnaestak kilometara koji ne odgovaraju stvarnom stanju na terenu, ali su ih izvođači radova naplatili. S obzirom na to da je cijena gradnje jednog kilometra autoceste na tom dijelu bila oko sedam milijuna eura, “nestalih” 15 kilometara je ukupno vrijedno oko 105 milijuna eura!
Braća Žužul: Ključ za rješavanje slučaja
  

Ključ za rasvjetljavanje, blago rečeno, problematične cestogradnje u Dalmaciji mogao bi se nalaziti kod poznatih poduzetnika i vlasnika tvrtke Skladgradnja, braće Slavena i Joze Žužula. Slaven Žužul, podsjetimo, već je bio pritvaran, i to tri puta – zbog afere vezane uz bojenje tunela Sveti Rok i Mala Kapela, zbog izvlačenja milijuna iz Brodosplita te gradnje dionica Kikovica - Oštrovica, Oštrovica - Vrata, Vrata - Delnice, Delnice - Kupjak i Kupjak - Stara Sušica za gradnje autoceste Rijeka - Zagreb. Svako spominjanje njihova imena u kontekstu sumnjivih poslova u cestogradnji ta imotska braća redovito demantiraju. Prema neslužbenim informacijama, braća Žužul su za vrijeme mandata Ive Sanadera redovito hodočastila u središnjicu stranke na Trgu žrtava fašizma.

utorak, 20. studenoga 2012.

TKO ŠTITI KALMETU I KRAĐU 88 MILIJARDI KUNA IZ JAVNIH PODUZEĆA



TKO ŠTITI KALMETU I  KRAĐU 88 MILIJARDI KUNA IZ JAVNIH PODUZEĆA



KALMETA PODRIVAO SUSTAV -  KRAĐA 88 MILIJARDI KUNA IZ JAVNIH PODUZEĆA
 
OTVORENO PISMO BOŽIDARU KALMETI, BIVŠEM MINISTRU

Znam, vi ste svih ovih godina podrivali sustav iznutra

Kao na tekućoj traci nižu se krucijalni akteri fantazmagorične storije o krađi 88 milijardi kuna iz javnih poduzeća, mahom onih što su bila natiskana, ne bez smisla i namjere, pod kapu vašeg megaresora zahtjevne kapitalne infrastrukture.
 
Čovjek se doista ne može domisliti kakva vam to ezoterična sila kožu čuva!

Prijatelje ste odbacivali kad vam više nisu bili od koristi, a oni su šutjeli o tome dok im nije počelo gorjeti pod nogama.


 



Slobodna Dalmacija
Davorka Blažević

ZAŠTO ŽELJKO DILBER BRANI GARAVOG?


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR


PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

 

ZAŠTO ŽELJKO DILBER BRANI GARAVOG?

 

DANA 18. STUDENOGA 2012. GODINE  VEČERNJI LIST OBJAVIO JE INTERVJU ŽELJKA DILBERA POD NASLOVOM :

 'Znam tko je dao uhititi Gotovinu, ali ne smijem reći'


GARAVI BUDUĆI PREDSJEDNIK VLADE REPUBLIKE HRVATSKE?

Tomislav Karamarko – Biografija

 

U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.


Tomislav Karamarko, r. 25.05.1959. u Zadru,
Osnovnu školu završio u Kruševu, Obrovac,
Srednju školu završio je u Zagrebu, 1977 g.
Godine 1979. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, te se 1982.g. zbog slabijeg rezultata, prebacio na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao smjer povijest 1985.
Prvi radni odnos zasnovao je 1987.
Tomislav Karamarko dolaskom u Zagreb, naselje Pešćenica, krajem 70-ih godina upoznaje tadašnjeg susjeda Željka Malnara, čijim posredstvom ostvaruje niz novih poznanika, kako u samom naselju ( radničkoj četvrti ), tako i u užem centru grada, s tzv. „gradskim dečkima“, od kojih je najpoznatiji Aleksandar Milles.
Budući da je Malnar (glavni suradnik operativca javne bezbednosti Tomislava Stanića, jednog od najboljih inspektora za borbu protiv zlouporabe droga u Hrvatskoj i Jugoslaviji), tih godina slovio kao poseban boem, sa predznakom momka koji je obišao svijet, pod krinkom pustolova, koristio je kao idealan poligon stvaranja prijateljskih veza među širom populacijom, od osoba bliski tadašnjem režimu, vojnih osoba, osoba iz krim. Miljea, pa sve do osoba Romske nacionalnosti, iz šireg dijela naselja Pešćenica.
Kako je Karamarko dolazio iz obitelji slabog imovnog stanja svoj prihod ostariovao je na način da prema preporuci Malnara za osobe romske nacionalnosti skriva predmete iz raznih inkriminranih radnji koje su isti napravili, dali provalama u stanove, društvene objekte i sl., za što bi od istih bio nagrađivan. Sve opisane aktivnosti Tomislav je izvršavo pod velikim velom tajne indirektno se skrivajući iza Malnara i osoba iz njegove blizine.
Kao samozatajni i povučeni student prvo na Fakultetu Prava, kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa područja Dalmacije i Hercegovine, predstavljajući se kao domoljub Hrvat, poneka i previše slobodno iznoseći ( prema navodu više izvora ) čistu „ustašku“ opciju.
Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac“, kako zbog svog specifičnog načina govora tako i zbog njegove prividne povučenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao sa kolegom Smiljanom Reljićem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza. Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i inih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a u stvari riječ je bila o predmetima iz inkriminirajućih radnji.

Instruiran od Malnara

Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa područja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalističkom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji ( na Zrinjevcu ), Tomislav je pokušavao iznaći rješenje, izbjegavajući možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otuđenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u spriječavanju „antidržavnih elemenata“, na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara značila je dobivanje na vremenu i mogućnost tzv.vanjskog djelovanja, te da se pronađe osoba iz sustava koja će to „ispeglati“.Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajući da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „čergari“ kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti“ u zatvoru.
Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoći o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata među studentskom populacijom“ , odmah je izvješten SDS-i, te je upućen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez značajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu.
U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande iz čl. 118.st.1.KZ, pritom navodeći uz ostale ime Petra Šale, te njihovih pristaša međtu studetskom populacijom.

Pseudonim Garavi

Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije,djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne.
Iznenađen brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme određene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Ninčevića, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleđa odmah je „preuzeo“ Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj način argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu“ Karamarka, zavodeći ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi“.
Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju isključivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješća o poduzetim aktivnostima,( koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca ).
Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupea pitan za imena nekih osoba studenata sa područja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu.
Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj ( po Tomislavovom nahođenju kako je njegov kolega sa Fakulteta Smiljan Reljić, sa područja Drniša od kuda je i Budiša ), poduzme aktivnosti suradničke strukture prema Reljiću, te istoga ustupi djelatniku Špiri Ninčeviću, na daljnje postupanje, a koji je Reljića registrirao kao suradnika pod pseudonimom „ Glavonja“.
Suradnici „Garavi“ i „Glavonja“ , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom Hrvatski terorizam.No međutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješće suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e.
Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i djelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika započeo, je u katoličkoj organizaciji „Kršćanska sadašnjost“, 1984.,g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupeu.
Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, već su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema načinu rada među osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzda te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvodno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji.
Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990.g.
Posebno se izdvaja vrijeme 1987/88 godina gdje je ime Tomislava Karamarka također evidentirano u službenim izvješćima SDS-a, u trenutku velike pljačke znakovita naslova Sveučilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagača operacije „Knjižnica“, no međutim usprkos dobrim odnosima sa Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojem iz istrage.

Obredi crne magije

U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buduću suprugu Enisu Muftić, dok Željko 1989.g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašić, ( čiji je otac Osman Hasanpašić, poznati alternativni liječnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, priručnika i vodiča kroz alternativnu medicinu ), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi očevi Osman Muftić i Osman Hasanpašić, poznati zagovornici šerijata, u Zagrebačkom mešihatu islamske zajednice.Kontaktom sa Enisom Tomislav upoznaje budućeg šogora Amira Muharemija, koji je iste godine zasnovao brak sa Sanelom Muftić.
Već spomenutog Millesa, Karamarka, Malnara,Enisu i Emiru, povezivala je posebna vjerska literatura, kao i obredi crne magije, gdje su značajno uporište u tome imali kod Hasanpašića. Hasanpašić je svojim poduzećem „Nova Arka“, u Tkalčičevoj 41 prvi na području RH započeo prodaju predmeta potrebitim u obredima crne magije, ezoterije,tarota itd. Svijet okultizma posebno je interesirao Karamarka, te ga je potajno proučavo, te mu bio sklon, iako je bio praktični vjernik, što je u njegovoj obitelji posebno gaila njegova majka.
Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava uključiti u stvaranje nove stranke HDZ-a, tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivačkoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu ( a čija se osnivačka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamjećen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kritičara novog predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, budući su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke bude Marko ili Vlado Veselica.
Nakon prvih višestranačkih izbora, Tomislav pokušava učvrstiti zemljačke odnose sa osobama iz zadarskog zaleđa, točnije iz mjesta Kruševo ( od kuda je podrijeklom ), no međutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeća „Zagrebački Transporti“ ( danas Croatia Bus ), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorčen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava učvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ. Posredstvom poznanika Zvonka Trusića i Stipe Mađarela ( koje je upoznao preko Malnara ), upoznaje jednog od istaknutijih članova nove stranke Vicu Vukojevića. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog općeg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao.
U samoj organizaciji stranačkog sabora Tomislav nije imao značaniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijećen od strane većeg broja osoba iz Zadarskog zaleđa kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao.

Gradio reputaciju kod prognanika

Novonastala okolnost potom je Tomislavu učvrstila i podigla renome među osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom značajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja Hrvatskom življu na širem području Kruševa i Obrovca. U vrijeme oružanih sukoba na području naznačenih mjesta, tijekom 1991.g.( koja su potom okupirali četnici ) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, već je kritične zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševca, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na području samog Zadra, tako i na širem području Zagreba. Tim činom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i Hrvatskog stanovništva sa šireg područja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani.
Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.06.1991.g.,na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, a prema preporuci tadašnjih pomoćnika Ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevića i Ministra obrane Josipa Perkovića ( kojeg Karamarko do tada nije poznavao ). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stječe povjerenje Josipa Manolića, kao i njegovih najbližih suradnika, kojim aod samog početka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolić u širem okruženju svojih pouzdanika, među kojima je nazočio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionaln neopterećenu osobu, na koju se bezrezervno može računati. Obnašajući svoju dužnost, Karamarko stječe simpatije prvo Stipe Mesića, s kojim počinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što uključuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara.
Također ogromno povjerenje stječe od Franje Gregurića, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolića zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Gregurić povjerava isključivo Karamarku.
Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.09.1992.g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašića, te buduće supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honić, alijas „Fatma Nur Dženet“. U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesića, raspoređena je na poslove višeg stručnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesića, budući je njegova ljubavnica.
Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1“, kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, točnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. Osim tih aktivnosti Indira je operativno postala interesantna po pružanju usluga gatanja, okultizma, pa i samog sotonizma, a u javnosti se predstavljajući kao vidovnjakinja. Tomislav Karamarko znao je učestalo koristiti njene usluge „obnove energije tijela“, što je radio u strogoj diskreciji zbog toga što su Indiru pojedini katolički svjećenici Zagrebačke nadbiskupije javno proglašavali pristašom i jednom od vođa sotonizma i okultizma u RH.
Poslove šefa Mesićeva kabineta, Karamarko obnaša do 15.06.1993., kada preuzima dužnost načelnika PU Zagreb, kada i stupa u građanski brak sa suprugom Enisom.
Obnašanjem dužnosti načelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno počinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeći postojeću infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Gregurić, Mesić i Perković.
Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvećim sustavom u MUP-u RH, počinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajući slučaju. Za svog pomoćnika kriminalističke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovića imenuje Damira Lončarića, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA“, imenuje Zorana Cvrka.
U samom sustavu kriminalističke policije značajno je imenovanje pojedinih načelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desničarskim stavovima.Osim zaštite kadrova druga zadaća je bila isključivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile uključene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeći se registracijom novih tvrtki s isključivim ciljem gospodarskog kriminala.
U vremenu od kraja 1993.g. do početka 1995.g. ta grupacija je na širem području Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 miliona tadašnjih DM. Policija je svoju neučinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, prebacivajući pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politički dužnosnici i sama obitelj Tuđman uključeni u te procese. Karamarko je između ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade“, omogućavo ilegalne uvoze elektroničke opreme u ogromnim količinama, pri čemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebačkim Sesvetama. Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeći taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus“, Leona Sulića da preda tvrtku isključivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto je nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja.
Na mjesto načelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je isključivo sa svojim pomoćnicima zadužena za poslove nadzora i jedn od servisa grupe oko Zlatka Bagarića s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge.
Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novčanu transkakciju, prema Lončariću i Šeničnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika.
Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996.g. ustupljen je osobno pomoćniku MUP-a za kriminalističke poslove Željku Sačiću, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebačka.Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu“ dobio imenovanje na mjesto pomoćnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998.g.
Početkom 1994.g. a nakon izlaska Mesićeve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedan od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politički biti doveden u svezu sa Mesićem, a samim tim biti smjenjen na mjestu načelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Lončarićem, u što uključuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter priče. ( Kako je Milles već od 1988. g. osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, već 1993.g. biva prebačen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuće, zamjećen Milles, te počinje potjera u koju se osobno uključuje Damir Lončarić. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije ( koji je vršio dužnost osiguranja objekta ) počinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju uključuje prvo kao pregovarač u talačkoj situaciji sam Lončarić, koji potom u sve uključuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazočnosti Jarnjaka vodio je Lončarić, koji je na opće zadovoljstvo okončao „talačku“ situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio.
Nakon obavljene kriminalističke obrade, Milles je ponovno upućen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica,gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronađen mrtav, službeno potvrđeno kao samoubojstvo.

Brkić kao Karamarkov kadar

Opisana aktivnost u nazočnosti Jarnjaka, učvrstila je položaj Karamarka i Lončarića kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaća. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehničkom kontrolom sredstava komuniciranja potvrđena je sprega trojca Milles-Karamarko-Lončarić.Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Lončarića i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana.
Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmetičke promjene, gdje se na mjesto načelnika Sektora kriminalističke policije imenovan Šeničnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkić. Važnim je napomenuti da je Brkić odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom“ Hercegovca, ali kojemu je supruga Kornelija iz mješovitog braka, čija mama Dragica r. Malbaša je Srpkinja iz Bosanske Dubice. Brat Dragice, tj. Miljanove punice je pukovnik JNA Slobodan Malbaša ( sudjelovao zajedno s Andrijom Rašetom u pregovorima u Hotelu I, u Zagrebu ).Posredstvom tih pozicija Brkić je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevića i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera.
Upravo je Brkić od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provođenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkićaizgradio plasirajući u svakom međusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajući politiku predsjednika Tuđmana kao izdajničku ( kako je naveo „budući vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata“ ).Takva načela odgovarala su Brkićevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu stručnu naobrazbu za mjesto zapovjednika.
Na mjestu pomoćnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, već je otvoreno počeo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tuđmanu kao jedinim krivicima svega u RH, pritom tajno proklamirajući novu političku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesića.
Prekidom obnašanja poslova pomoćnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovića, te njegovog brata Ante,koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajući poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjedničke izbore.

U Mesićevom stožeru

Pripermanje predsjedničkih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesića, za Karamarka je aktivno počela u rujnu 1999.g., od organiziranja prvih suradnika „donatora“ i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte.Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema također dostupnim podacima Službe bio izgrađen do te razine da je u određenim tekstovima mogao vrštiti cenzuriranje. Također je važno napomenuti, da je Karamarko koristeći prijatelja Mira Laca, koji je direktno kontaktirao sa novinarkom Jasnom Babić, krajem 1999.g. u vrijeme provođenja famoznog proces tzv.“Zločinačke organizacije“ plasirao za sve osumnjičenike i njihove kriminalne aktivnosti pokroviteljstvo od strane aktualne vlasti, pritom navodeći imena Ivića Pašalića,Drage Krpine i dr..., a ponaosob obitelji Tuđman.
Sa druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanića, Denisa Kuljiša,Andrea Maksimovića, Sašu Lekovića, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na način da je preko svojih satelita, pritom koristeći Hrvoja Petrača ( preko Lončarića ), Zvonka Trusića, Nikolu Vukovića ( nasljednik na mjestu tajnika HAK-a ), Mirka Ljubičića-„Švepsa“ i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni“ izvori informacija, koju su navedeni novinari međusobno razmjenjivali, te potvrđivali kao autentičnu i provjerenu.
Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehničkih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama.
U početku javnog istupa Karamarka kao ključne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesića, kao kandidata za predsjednika RH, počelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunović, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliko broj osoba albanske nacionalnosti. Među isaknutijim Albancima svoj oboj u financiranju dalu su obitej Kačinari i Gjergaj, s područja Zagreba ( dugogodišnje poznanstvo s Mesićem ), a posebno je naglašen doprinos Lulzim Krasniqi tzv.“Ljulji“, te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemačke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli.
Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesića, ali isključivo po dogovoru sa Karamarkom.
Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekada pretpostavljenog započeo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na području EX Jugoslavije, kao i europskih zemalja.Ta duhanska struktura ima svoje korjene u tranziscijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina.
Upravo je u vrijeme Gregurićeva mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije (preko tvrtke u Varaždinu osnovane od strane Željka Tomljenovića pomoćnika ministra Ivana Jarnjaka i čelnika AKD-a tvrtke koju je osnovala vlada RH), prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja EX Jugoslavije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, nebi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije.

Duhanski lobi

Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije“ duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj ( pod palicom Gregurića ), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država,( „ozakonjeno“ potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurića ) kako bi se duhanskoj „organizaciji“ potupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana.
Duhanska organizacija začeta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurića, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko.
U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebačka banka je plasirajući nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajući tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogućavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domaće proizvodnje.
Zanimljivo je kako je predstavništvo TDR-a u bivšoj SRJ u drugoj polovici 90-ih vodi Jovica Stanišić glavni operativac Slobodana Miloševića s kojim se razišao u drugoj polovini devedesetih.
U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača, pa je tako međunarodno krijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj.
U Hrvatskoj je u tome trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković u zatvoru, tzv. zločinačka organizacija iz sudskih procesa s početka 2000-ite godine, dok se i protiv samog Petrača u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, a osim Petrača vodila se i protiv Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. g.
Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix“ i Hrvoja Petrača u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija ( šogora Tomislava Karamarka , na čije je inzistiranje taj sastanak uslijedio ).
Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani ( Amira Muharemija ) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.
Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. g., nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe.Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija,kako doznajemo dogovio se upravo početkom 2005. Godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahović je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, s čijim se punomoćnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemović.




U Zadru, 20. studenog 2012. godine
                                    


STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PODRUŽNICA ZADAR