STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin već prethodnih godina u sredstvima javnog
priopćavanja izjavljivao je da je pitao umirovljenog hrvatskog generala Antu Gotovinu "da li je ustaša i da on i nakon tri godine nije smogao snage reći
da nije ili da jeste, a i da će predsjednika Srbije Aleksandra
Vučića u Hrvatskoj na prosvjedima dočekati ustaše".
Također, Vulin kad je zadnji put boravio u Šibeniku na
ustoličenju dalmatinskog episkopa SPC-a pred hrvatskim sredstvima informiranja
je lagao navodeći da je u Hrvatskoj bio građanski rat. Prethodno prije posjeta
Šibeniku Vulin je boravio i u Pakracu
zajedno s SPC-om kada se raspričao da se Srbija naoružava zbog Hrvatske.
Evo
opet na scenu stupa srpski ministar obrane Aleksandar Vulin, kada komentira zabranu ulaska jedanaestorici
srpskih vojnika u Hrvatsku na sebi svojstven način. “Pavelićevi sljedbenici ne žele da se Srbi sjećaju i učinit će apsolutno sve da spriječe da se Srbi
okupe čak i oko sjena Jasenovačkih mučenika. Hrvatska država bi se za ovo
morala ispričati. Hrvatska država bi morala reći da ona s ovim nema ništa, i
ako ima nešto s tim, da objasni kako je moguće da sprječavaju ljude da odlaze
na jasenovačke grobove i da su oni službeno pozvani od strane Episkopa
pakračko-slavonskog Jovana Ćulibrka. Bi li ovo učinila bilo koja druga
zemlja u Europi? Koja bi to zemlja na svijetu zabranila, recimo Židovima, da
odu do Auschwitza? Koja bi to zemlja na svijetu učinila ako nije sljedbenica
fašističke Pavelićeve ideologije?”
Ovo nema nigdje
u svijetu da pod maskom duhovne instituicije Srpska praovoslavna crkva poziva u Hrvatsku oružanu silu Srbije u kombinaciji: časnik, dočasnik,
kadeti, vojnici, što je vidljivo da radi po šablonama propale im Jugoslavije i Velike
Srbije. Srpskoj pravoslavnoj crkvi, što se i pokazalo na terenu,
duhovnost je samo pokriće, kojom bi se trebala prije svega baviti. Stoga je
prozrijeta, tj. nametnula se u srpskom orkestru kao prva violina s ciljem
porobljavanja i eksploatiranja naroda u okruženju Srbije. Srpska pravoslavna
crkva kao „duhovna institucija“ i više je za osudu kada pod takvim nazivom
perfidno i neprirodno potiče svoj narod protiv života drugih naroda, koja se
zbog svjetovnih koristi služi pogubnim stilom protiv čovjeka. Dakle, Srpska
pravoslavna crkva po formi i sadržaju u funkciji je Srbima kao obična svjetovna
stranka, čije su vođe zamagljene navodnom duhovnošću, dok ulaze u tuđa
dvorišta, doslovce kao što je radio i pop Đujić. Njih nije briga što pijani i
drski, u tuđim kućama samo razbijaju tuđe, kao što su činili Hrvatima i neki
drugi okupatori. To najbolje potvrđuju ratovi koji su se uvijek vodili na
hrvatskom teritoriju, što na Zemlji uljezima dozvole samo naivni narodi.
Hrvatska vlast i
vlasti uopće su po preuzetim dužnostima odgovorne, kao i pojedinci, kada
naprave nedjelo protiv općeg dobra.Dakle Hrvatska, tj. hrvatska vlast, odnosno
pojedinci koji su u funkciji institucija države, dužni su zastupati hrvatski
narod, a po preuzetim dužnostima su i odgovorni. Ukoliko nosioci hrvatske
vlasti nisu sposobni da to čine prema hrvatskoj specifičnosti na hrvatskim
prostorima, onda to trebaju činiti po uzoru urednih država koje su poticajne, u
suprotnom su odgovorni kada se narušava opće dobro.
Evo tko je SPC. Iz knjige Ljubice
Štefan, „Mitovi i zatajena povijest“, Zagreb,1999.,
str.80.,81.,82.,86.,88.,90.,91., navodimo:
„Srpska pravoslavna crkva je
zapravo svojevrsna politička stranka, velikosrpska i čak rasistička, a
pastoralni rad, dušebrižništvo su u njoj potpuno zanemareni. Uoči Drugog
svjetskog rata u Srbiji je bujao i razbuktavao se anitisemitizam, pri čemu su
glavni generatori bili fašistička stranka „Zbor“ Dimitrija Ljotića i visoki
crkveni velikodostojnici, kao i crkveni tisak. Uzor i ideal za Ljotića bio
je vođa Trećeg Reicha, kojega je veličao. Veliki broj pravoslavnih svećenika
bili su vrlo aktivni članovi „Zbora“. Najistaknutiji među njima bio je glavni
ideolog pravoslavlja i antisemitizma u srpskoj crkvi episkop Nikolaj
Velimirović, koji je već 1934. godine dobio od Hitlera odličje. Vjerojatno
u znak zahvalnosti on je 1935. u svojoj knjižici o sv. Savi pisao: „Mora se
odati poštovanje sadašnjem nemačkom vođi, koji je u XX veku došao na ideju
Svetog Save i kao laik poduzeo u svom narodu posao koji priliči jedino
svetitelju, geniju i heroju“. Nekoliko godina kasnije 1939.-on javno
propovijeda rasizam. „Mi smo ljudi arijevske rase, kojoj je sudba dodelila
počasnu ulogu…da plemena slabije rase i niže vere ne bi…“. U „Glasniku Srpske
pravoslavne patrijaršije“ nisu bili rijetki slučajevi ovakvog pisanja o
Židovima: „Jevreji su neprijatelj lukav kao zmija i opasan“. U tom listu
objavljene su i ove izjave tadašnjeg patrijarha Varnave dane njemačkim
novinama 1937. godine: „ Fuhrer vodi borbu koja služi na korist celom
čovečanstvu“, „Bog je poslao nemačkom narodu jednog dalekovidnog Fuhrera. Mi
verujemo njegovoj iskrenoj reči.“ Nešto prije toga Varnava je nazvao sovjetsku
vlast „židovskom varaličkom bandom“.
Zahvaljujući zdušnoj suradnji svih
srpskih vlasti i policije s Nijemcima, esesovac Harald Turner već je sredinom
1942. godine izvjestio: „Srbija (je) zemlja u kojoj je pitanje Židova i Cigana
riješeno.“. Franz Rademacher iz nacističkog Ministarstva vanjskih poslova javio
je: „Židovsko pitanje u Srbiji nije više akutno, sada samo preostaje da se
riješe zakonska pitanja koja se tiču imovine“. Šef njemačke službe sigurnosti u
Srbiji A. Schafer pohvalio se: Beograd-jedini veći grad Europe očišćen od
Židova, postao je Judenfrei“. Podsjetimo na povijesnu činjenicu: neslavno prvo
mjesto u Europi u genocidu nad Židovima Srbija je zauzela samo tri mjeseca
poslije sastanka Reinharda Heydricha, šefa njemačke službe sigurnosti,
Heinricha Eichmanna, šefa specijalnog odijela za Židove održanog 20. Siječnja
1942. Godine na jezeru Wansee kraj Berlina, kada je donijeta odluka da se
(tek!) pristupi „ konačnom rješenju židovskog pitanja“.
Židove u Srbiji nisu hvatali i ubijali
samo Nijemci, nego i srpska policija, Nedićevi dobrovoljci i četnici. Većina
srpskih Židova ubijena je u logorima Banjica i Sajmište. Nijedan Židov nikada
nije uspio pobjeći iz logora. Najveći dio srpskih Židova ubijen je u logoru
Sajmište. Pretpostavlja se da broj žrtava najmanje 11.000.
Nije uopće poznato da je itko od
pravoslavnih svećenika u Srbiji spasio ma i jednog Židova ili bar to pokušao,
ali su neki od njih nerijetko u svojim propovijedima otvoreno izražavali antisemitske
stavove, huškajući tako svoju pastvu protiv Židova. A mitropolit Josif, kao
poglavar srpske crkve, u ratno vrijeme mirno je stavio svoj potpis ispod
naredbe da je Židovima zabranjen prijelaz u pravoslavnu vjeru, iako bi to za
njih bila slamka spasa. Tri episkopa prva su stavili svoje potpise na „Apel
srpskom narodu“, kojim intelektualna elita Srbije, njih preko 500, kolovoza
1941. godine javno izražava podršku okupatorima i kvislinzima, što je
jedinstven slučaj u Europi u tom ratnom vihoru“.
Zagreb -Zadar, 8. rujna 2019. godine
STRANKA
HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA