STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

PODRUŽNICA ZADAR

PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

GARAVI BUDUĆI PREDSJEDNIK VLADE REPUBLIKE HRVATSKE?

Tomislav Karamarko – Biografija

U svom izvješću djelatnik Šupe je naveo kako je Tomislav Karamarko svojevoljno pristao na suradnju sa Službom, prije svega zbog kompromitacije pred roditeljima, radi inkriminiranih aktivnosti u kojima je zatečen.Nadalje u izvješću je navedeno, kako je Tomislav samoinicijativno ponudio saznanja o osobama sa šireg područja Zadra, a protiv kojih je završen sudski postupak, a koji se nalaze na odsluženju dugogodišnjih kazna zatvora zbog krivičnog djela neprijateljske propagande.

Tomislav Karamarko, r. 25.05.1959. u Zadru,

Osnovnu školu završio u Kruševu, Obrovac,

Srednju školu završio je u Zagrebu, 1977 g.

Godine 1979. upisao Pravni fakultet u Zagrebu, te se 1982.g. zbog slabijeg rezultata, prebacio na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao smjer povijest 1985.

Prvi radni odnos zasnovao je 1987.

Tomislav Karamarko dolaskom u Zagreb, naselje Pešćenica, krajem 70-ih godina upoznaje tadašnjeg susjeda Željka Malnara, čijim posredstvom ostvaruje niz novih poznanika, kako u samom naselju ( radničkoj četvrti ), tako i u užem centru grada, s tzv. „gradskim dečkima“, od kojih je najpoznatiji Aleksandar Milles.

Budući da je Malnar (glavni suradnik operativca javne bezbednosti Tomislava Stanića, jednog od najboljih inspektora za borbu protiv zlouporabe droga u Hrvatskoj i Jugoslaviji), tih godina slovio kao poseban boem, sa predznakom momka koji je obišao svijet, pod krinkom pustolova, koristio je kao idealan poligon stvaranja prijateljskih veza među širom populacijom, od osoba bliski tadašnjem režimu, vojnih osoba, osoba iz krim. Miljea, pa sve do osoba Romske nacionalnosti, iz šireg dijela naselja Pešćenica.

Kako je Karamarko dolazio iz obitelji slabog imovnog stanja svoj prihod ostariovao je na način da prema preporuci Malnara za osobe romske nacionalnosti skriva predmete iz raznih inkriminranih radnji koje su isti napravili, dali provalama u stanove, društvene objekte i sl., za što bi od istih bio nagrađivan. Sve opisane aktivnosti Tomislav je izvršavo pod velikim velom tajne indirektno se skrivajući iza Malnara i osoba iz njegove blizine.

Kao samozatajni i povučeni student prvo na Fakultetu Prava, kontakte je ostvarivao uglavnom sa osobama sa područja Dalmacije i Hercegovine, predstavljajući se kao domoljub Hrvat, poneka i previše slobodno iznoseći ( prema navodu više izvora ) čistu „ustašku“ opciju.

Studentska populacija Tomislava je u užem krugu nazivala „mutavac“, kako zbog svog specifičnog načina govora tako i zbog njegove prividne povučenosti. Svoje odnose posebno je ostvarivao sa kolegom Smiljanom Reljićem, s kojim se znao i dugo družiti i nakon fakultetskih obveza. Karamarko je bivšim kolegama na Fakultetu ostao poznat po tme da je znao ponuditi svoje usluge u nabavci razne tehničke opreme, odjeće i inih stvari iz inozemstva, opravdavajući se da iste nabavlja njegov bliži susjed, a u stvari riječ je bila o predmetima iz inkriminirajućih radnji.

Instruiran od Malnara

Zbog nabavke jednog radio prijemnika 1982. g. kolegi studentu sa područja Šibenika, Tomislav i taj kolega završili su na tadašnjo Miliciji, na kriminalističkom ispitivanju. Na ispitivanju u Milicijskoj postaji ( na Zrinjevcu ), Tomislav je pokušavao iznaći rješenje, izbjegavajući možebitne sankcije, kao i kompromitaciju kod roditelja i osoba za koje je vršio opisane aktivnosti spremanja otuđenih predmeta. Tom prilikom ponudio je svoje usluge u spriječavanju „antidržavnih elemenata“, na Fakultetu, jer je tako instruiran od strane samog Malnara. Opisana uloga prema kazivanju i instrukciji Malnara značila je dobivanje na vremenu i mogućnost tzv.vanjskog djelovanja, te da se pronađe osoba iz sustava koja će to „ispeglati“.Malnar je u društvu bliskih poznanika Tomislavu znao ponoviti tu tezu, opravdavajući da je Karamarko inteligentan i može završiti obrazovanje, dok „čergari“ kako je nazivao osobe Romske nacionalnosti, mogu „trunuti“ u zatvoru.

Nakon iznesenih teza, o tzv. pomoći o „pružanju informacija protiv antidržavnih elemenata među studentskom populacijom“ , odmah je izvješten SDS-i, te je upućen njen djelatnik Mladen Šupe, koji je s Tomislavom obavio prvi razgovor, a potom bez značajnih pokazatelja Tomislava pustio na slobodu.

Pseudonim Garavi

Nekoliko dana nakon boravka u postaji Milicije,djelatnik Šupe je kontaktirao Tomislava na njegovoj adresi stanovanja, u namjeri da Tomislavu izda konkretne naputke za osobe koje su u tome trenutku operativno interesantne.

Iznenađen brzom reakcijom, kao i konkretizacijom od strane djetatnika Šupea, Tomislav je o istom posjetu izvjestio Malnara, da poduzme određene aktivosti njegove zaštite. Tom prilikom Malnar je kontaktirao dugogodišnjeg poznanika iz JNA Željka Škovrlja, kao i Špiru Ninčevića, obadva aktivna djelatnika KOS-a JNA. Imenovani Škorvlj, koji je porijeklom iz Zadarskog zaleđa odmah je „preuzeo“ Tomislava Karamarka kao svog suradnika, na taj način argumentirano pokušavši kroz taj vid institucionalnog rada izvršiti „zaštitu“ Karamarka, zavodeći ga kao suradnika pod pseudonimom „Garavi“.

Zanimljivo je kako je upravo dopisom Željko Škovrlj izvjestio sjedište centrale SDS-a, u Zagrebu, da nad Karamarkom sve aktivnosti poduzimaju isključivo uz prvotnu konzultaciju s djelatnikom Škrovrljom, što je samo po sebi predstavljalo presedan u takvom radu. Djelatnik SDS-a Miroslav Šupe potom je o svemu poduzetom u predmetu Tomislav Karamarko iznio tri zasebna izvješća o poduzetim aktivnostima,( koja su samo znakovito bila u posjedu djelatnika SDS-a Franje Vugrinca ).

Prvim kontaktom sa Škovrljom, čemu je nazočio i Malnar, Tomislav je naveo kako je od strane djelatnika Šupea pitan za imena nekih osoba studenata sa područja Dalamcije, uz ostale i za Dražena Budišu.

Upravo posljednji je bio prekretnica u tome, da Željko Škorvlj ( po Tomislavovom nahođenju kako je njegov kolega sa Fakulteta Smiljan Reljić, sa područja Drniša od kuda je i Budiša ), poduzme aktivnosti suradničke strukture prema Reljiću, te istoga ustupi djelatniku Špiri Ninčeviću, na daljnje postupanje, a koji je Reljića registrirao kao suradnika pod pseudonimom „ Glavonja“.

Suradnici „Garavi“ i „Glavonja“ , zavedeni su u KOG-u, linija rada nacionalizam i terorizam, pod kategorijom Hrvatski terorizam.No međutim u tim dosjeima nije zavedeno niti jedno izvješće suradnika, osim opaske da rad na istim preuzima SDS, u suglasnosti KOG-e.

Prve aktivnosti koje je Tomislav prema dostupnim podacima, kao i djelu dokumentacije koju je ustupio op. djelatnik Šupe, u svojstvu suradnika započeo, je u katoličkoj organizaciji „Kršćanska sadašnjost“, 1984.,g., gdje je volontirao, a od kuda je prema naputku Škovrlja podatke povremeno ustupao i SDS-u tj. djelatniku Šupeu.

Dobiveni podaci koji su dostupni SDS-u nisu imali nikakvu operativnu zanimljivost, već su se uglavnom odnosili na njegov subjektivni odnos prema načinu rada među osobama koje su djelovale u udruzi. Tako je Šupe u jednoj od svojih analiza kontakata sa suradnikom, naveo da suradnik nije pouzda te njegova uloga i saznanja koja prezentira ne predstavljaju daljnji interes službe, ali zbog dopisa koji je prvodno naveden od strane Željka Škovrlja, tj. KOS-a, nastavljaju daljnje kontaktiranje sa suradnikom, prema vlastitoj prosudbi, te aktualnoj situaciji.

Nakon diplomiranja Tomislav zasniva svoj prvi radni odnos u Državnom arhivu RH, gdje je bio djelatan do kraja 1990.g.

Posebno se izdvaja vrijeme 1987/88 godina gdje je ime Tomislava Karamarka također evidentirano u službenim izvješćima SDS-a, u trenutku velike pljačke znakovita naslova Sveučilišne i nacionalne knjižnice, te Metropolitanske knjižnice Zagrebačke nadbiskupije od strane Aleksandra Millesa, kao jednog od pomagača operacije „Knjižnica“, no međutim usprkos dobrim odnosima sa Millesom, kao i osobama koje su bile uposlene u tim knjižnicama, Karamarko je izdvojem iz istrage.

Obredi crne magije

U to vrijeme Tomislav i dalje nastavlja svoja druženja sa Željkom Malnarom, preko koga upoznaje svoju buduću suprugu Enisu Muftić, dok Željko 1989.g. stupa u brak sa Emirom Hasanpašić, ( čiji je otac Osman Hasanpašić, poznati alternativni liječnik i specijalist radiestezist, pisac i autor mnogih knjiga, priručnika i vodiča kroz alternativnu medicinu ), a kumovi supružnicima Malnar su upravo Enisa i Tomislav. Enisa i Emira od ranog djetinjstva su nerazdvojne, kao i njihovi očevi Osman Muftić i Osman Hasanpašić, poznati zagovornici šerijata, u Zagrebačkom mešihatu islamske zajednice.Kontaktom sa Enisom Tomislav upoznaje budućeg šogora Amira Muharemija, koji je iste godine zasnovao brak sa Sanelom Muftić.

Već spomenutog Millesa, Karamarka, Malnara,Enisu i Emiru, povezivala je posebna vjerska literatura, kao i obredi crne magije, gdje su značajno uporište u tome imali kod Hasanpašića. Hasanpašić je svojim poduzećem „Nova Arka“, u Tkalčičevoj 41 prvi na području RH započeo prodaju predmeta potrebitim u obredima crne magije, ezoterije,tarota itd. Svijet okultizma posebno je interesirao Karamarka, te ga je potajno proučavo, te mu bio sklon, iako je bio praktični vjernik, što je u njegovoj obitelji posebno gaila njegova majka.

Krajem 1989.g., Tomislav je aktivno pokušava uključiti u stvaranje nove stranke HDZ-a, tako da je bio jedan od sudionika na zakazanoj osnivačkoj skupštini, koja se trebala održati u Hotelu Panorama u Zagrebu ( a čija se osnivačka skupština na kraju održala na NK Jarunu). Karamarko je tada zamjećen zajedno sa Tomislavom Družakom, kao jedini od glasnijih kritičara novog predsjednika HDZ-a Franje Tuđmana, budući su osobno bili zagovornici da predsjednik te stranke bude Marko ili Vlado Veselica.

Nakon prvih višestranačkih izbora, Tomislav pokušava učvrstiti zemljačke odnose sa osobama iz zadarskog zaleđa, točnije iz mjesta Kruševo ( od kuda je podrijeklom ), no međutim od osoba podrijeklom iz istih krajeva, a koje su uposlenici poduzeća „Zagrebački Transporti“ ( danas Croatia Bus ), biva prozivan za suradnju sa raznim institucijama bivše države, te tako proklamiran za nepoželjnog u društvu Kruševljanja. Ogorčen reakcijom tih osoba, koje su ga izbjegavale, isti pokušava učvrstiti svoju poziciju u stranci HDZ. Posredstvom poznanika Zvonka Trusića i Stipe Mađarela ( koje je upoznao preko Malnara ), upoznaje jednog od istaknutijih članova nove stranke Vicu Vukojevića. Vice nekoliko dana nakon upoznavanja sam ostvaruje kontakt sa Karamarkom, pokušavši ga angažirati u proces organizacije prvog općeg sabora stranke HDZ-a u dvorani Lisinski, na što je Tomislav bezrezervno pristao.

U samoj organizaciji stranačkog sabora Tomislav nije imao značaniju ulogu, no na održavanju istog bio je zamijećen od strane većeg broja osoba iz Zadarskog zaleđa kao osoba bliska novom vodstvu stranke, a što je i sam dodatno isticao.

Gradio reputaciju kod prognanika

Novonastala okolnost potom je Tomislavu učvrstila i podigla renome među osobama iz njegovo mjesta porijekla, gdje se potom značajno nametnuo u organiziranju i dopremanju naoružanja Hrvatskom življu na širem području Kruševa i Obrovca. U vrijeme oružanih sukoba na području naznačenih mjesta, tijekom 1991.g.( koja su potom okupirali četnici ) u obrani samog mjesta Tomislav nije aktivno sudjelovao, već je kritične zgode bio u Zagrebu. Nakon okupacije Kruševca, te iseljavanja hrvatskog stanovnišva Tomislav je aktivno sudjelovao u organiziranju njihovog prihvata, kako na području samog Zadra, tako i na širem području Zagreba. Tim činom dodatno je izgradio reputaciju kod samih sumještana i Hrvatskog stanovništva sa šireg područja Obrovca i Benkovca, koji su bili prognani.

Svoj prvi radni odnos u samostalnoj RH, Tomislav zasniva dana 17.06.1991.g.,na poslovima šefa kabineta predsjednika Vlade RH Josipa Manolića, a prema preporuci tadašnjih pomoćnika Ministra unutarnjih poslova Vice Vukojevića i Ministra obrane Josipa Perkovića ( kojeg Karamarko do tada nije poznavao ). Na novom radnom mjestu Karamarko brzo stječe povjerenje Josipa Manolića, kao i njegovih najbližih suradnika, kojim aod samog početka iskazuje odanost. Tome u prilog ide podatak, da je Manolić u širem okruženju svojih pouzdanika, među kojima je nazočio i Zdravko Tomac, hvalio Karamarka kao mladu, nacionaln neopterećenu osobu, na koju se bezrezervno može računati. Obnašajući svoju dužnost, Karamarko stječe simpatije prvo Stipe Mesića, s kojim počinje intenzivnije druženje i prijateljstvo, u što uključuje svog dugogodišnjeg prijatelja Željka Malnara.

Također ogromno povjerenje stječe od Franje Gregurića, koji ga preuzevši Vladu RH, nakon Josipa Manolića zadržava na istim poslovima. Sve iznimno povjerljive poslove kako u samoj Vladi, tako i u osobnim aktivnostima, Gregurić povjerava isključivo Karamarku.

Sazivom druge sjednice Sabora RH dana 10.09.1992.g. Tomislav preuzima novu dužnost, šefa kabineta predsjednika Sabora Stjepana Mesića. Znakovito je i to, da je Karamarko na traženje Hasanpašića, te buduće supruge, upravo u Saboru uposlio operativno interesantnu osobu Indiru Honić, alijas „Fatma Nur Dženet“. U rješenju koje je potpisano od strane predsjednika Sabora Stjepana Mesića, raspoređena je na poslove višeg stručnog referenta, koja je u svojim kontaktima sa zaposlenicima Sabora, kao i zastupnicima, javno navodila kako je zaposlena prema preporuci Stjepana Mesića, budući je njegova ljubavnica.

Spomenuta Indira, operativno je postala interesantna provedbom OA „FES 1“, kada je službeno zabilježen njen kontakt sa stranim obavještajnim službama, točnije prvim tajnikom veleposlanstva Irana u Zagrebu, koji je zadužen za obaviještajne poslove. Osim tih aktivnosti Indira je operativno postala interesantna po pružanju usluga gatanja, okultizma, pa i samog sotonizma, a u javnosti se predstavljajući kao vidovnjakinja. Tomislav Karamarko znao je učestalo koristiti njene usluge „obnove energije tijela“, što je radio u strogoj diskreciji zbog toga što su Indiru pojedini katolički svjećenici Zagrebačke nadbiskupije javno proglašavali pristašom i jednom od vođa sotonizma i okultizma u RH.

Poslove šefa Mesićeva kabineta, Karamarko obnaša do 15.06.1993., kada preuzima dužnost načelnika PU Zagreb, kada i stupa u građanski brak sa suprugom Enisom.

Obnašanjem dužnosti načelnika PU Karamarko intenzivno ali samozatajno počinje graditi vlastitu mrežu, pritom koristeći postojeću infrastrukturu, koja je pod paskom obavještajnog aparata, te osoba Gregurić, Mesić i Perković.

Karamarkovim upravljanjem PU Zagreb, kao najvećim sustavom u MUP-u RH, počinje dugogodišnja križaljka, pritom ništa ne ostavljajući slučaju. Za svog pomoćnika kriminalističke policije, prema direktnom naputku Josipa Perkovića imenuje Damira Lončarića, temeljne policije Vladimira Fabera ( koji je ujedno bio njegov zamjenik ), a specijalne policije jedinice PU „ALFA“, imenuje Zorana Cvrka.

U samom sustavu kriminalističke policije značajno je imenovanje pojedinih načelnika gdje je bio prioritet zaštite kadrova, upravo pod kapom Karamarka, kao državotvorne osobe s naglašenim desničarskim stavovima.Osim zaštite kadrova druga zadaća je bila isključivo detaljno organiziranje prave kriminalne mreže na relaciji ulica-policija-sud, gdje bi bile uključene osobe od povjerenja tj. one koje je upravo služba bivše Jugoslavije koristila u raznim aktivnostima. Prvi plan bilo je gospodarsko rušenje sustava od malih poduzetnika do tvrtki koje su u postupku privatizacije, koristeći se registracijom novih tvrtki s isključivim ciljem gospodarskog kriminala.

U vremenu od kraja 1993.g. do početka 1995.g. ta grupacija je na širem području Zagreba izvršila prevare u visini od cca 30 miliona tadašnjih DM. Policija je svoju neučinkovitost pravdala da za to ne postoji interes politike, prebacivajući pri tome obavještajnim kanalima da su pojedini politički dužnosnici i sama obitelj Tuđman uključeni u te procese. Karamarko je između ostalog sesvetskoj tvrtki „Europatrade“, omogućavo ilegalne uvoze elektroničke opreme u ogromnim količinama, pri čemu je policija osiguravala šleperima nesmetan prelazak granice i pratnju do skladišta u zagrebačkim Sesvetama. Najzanimljiviji je podatak, da je Karamarko osobno, upravo koristeći taj aparat, izvršio pritisak na vlasnika tvrtke „Croatia Bus“, Leona Sulića da preda tvrtku isključivo zbog zemljišta na kojem se nalazilo sjedište poduzeća u Heinzelovoj ulici u Zagrebu, a isto je nalazilo u neposrednoj blizini njegove adrese stanovanja.

Na mjesto načelnika odjela organiziranog kriminala imenuje Jadranka Belinu, koji je isključivo sa svojim pomoćnicima zadužena za poslove nadzora i jedn od servisa grupe oko Zlatka Bagarića s jedne strane, te Vjeke Sliška s druge.

Sve opisane inkriminirane aktivnosti, djelatnici Službe su i evidentirali, te video zabilježili jednu novčanu transkakciju, prema Lončariću i Šeničnjaku, gdje je evidentan opis aktivnosti svakog od navedenih, sa obavljenim radnjama, kao i podjelom novca za svakog sudionika.

Operativni sadržaj sa video materijalom tijekom 1996.g. ustupljen je osobno pomoćniku MUP-a za kriminalističke poslove Željku Sačiću, koji je nekoliko puta pregledao video dokaz, te nedvojbeno ukazao na žurno procesuiranje sudionika, djelatnika PU Zagreb, a kasnije PU Zagrebačka.Do procesuiranja nikada nije došlo, osim što je Karamarko kao „nagradu“ dobio imenovanje na mjesto pomoćnika MUP-a za kadrovska pitanja, gdje je bio djelatan do kraja 1998.g.

Početkom 1994.g. a nakon izlaska Mesićeve skupine iz HDZ-a, Karamarko je bio jedan od pouzdanih osoba koji je kao dužnosnik mogao politički biti doveden u svezu sa Mesićem, a samim tim biti smjenjen na mjestu načelnika PU. U zaštiti pod predznakom profesionalnosti i znanja njegovih kadrova, Karamarko sa Damirom Lončarićem, u što uključuje svog poznanika Millesa, na Krležinom Gvozdu inscenira provalu, gdje je Milles glavni akter priče. ( Kako je Milles već od 1988. g. osuđen na kaznu zatvora od 15 godina za gore opisane aktivnosti, već 1993.g. biva prebačen na otvoreni dio u zatvoru Lipovica, upravo na intervenciju Karamarka dok je obnašao dužnost u Saboru RH. Nadalje, zanimljiv je podatak kako je u vrijeme same provale na objekt obiteljske kuće, zamjećen Milles, te počinje potjera u koju se osobno uključuje Damir Lončarić. Dolaskom do Jurjevske ulice, gdje Milles izvršava otmicu djelatnika policije ( koji je vršio dužnost osiguranja objekta ) počinje pravi zaplet, u koji se prema dogovorenom scenariju uključuje prvo kao pregovarač u talačkoj situaciji sam Lončarić, koji potom u sve uključuje aktualnog ministra UP-a Ivana Jarnjaka. Sam pregovor sa Millesom u nazočnosti Jarnjaka vodio je Lončarić, koji je na opće zadovoljstvo okončao „talačku“ situaciju, te pridobio Millesa na dobrovoljnu predaju, a potom ga on osobno uhitio.

Nakon obavljene kriminalističke obrade, Milles je ponovno upućen u poluotvoreni zatvorski dio kaznionice Lipovica,gdje je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon osam dana pronađen mrtav, službeno potvrđeno kao samoubojstvo.

Brkić kao Karamarkov kadar

Opisana aktivnost u nazočnosti Jarnjaka, učvrstila je položaj Karamarka i Lončarića kao profesionalaca i znalaca u obnašanju i najtežih zadaća. Sve opisane aktivnosti operativno su popratili djelatinici Službe, a tehničkom kontrolom sredstava komuniciranja potvrđena je sprega trojca Milles-Karamarko-Lončarić.Prema dostupnim podacima Službe, sva operativna postupanja po predmetu PU Zagreb, koja su se odnosila na Lončarića i Karamarka, osobno su bila pod nadzorom Franje Vugrinca, te nigdje nisu evidentirana.

Sva previranja u PU iziskivala su manje kozmetičke promjene, gdje se na mjesto načelnika Sektora kriminalističke policije imenovan Šeničnjak, a na mjesto Zorana Cvrka imenovan je Miljan Brkić. Važnim je napomenuti da je Brkić odabran kao osoba koja je nedvojbeno sudionik u obrani RH, sa „pedigreom“ Hercegovca, ali kojemu je supruga Kornelija iz mješovitog braka, čija mama Dragica r. Malbaša je Srpkinja iz Bosanske Dubice. Brat Dragice, tj. Miljanove punice je pukovnik JNA Slobodan Malbaša ( sudjelovao zajedno s Andrijom Rašetom u pregovorima u Hotelu I, u Zagrebu ).Posredstvom tih pozicija Brkić je odabran u Karamarkov tim s jedne strane od Vice Vukojevića i druge strane Cvrka-Malbaše i Fabera.

Upravo je Brkić od strane Karamarka prepoznat kao najpouzdaniji i najodaniji u provođenju svih aktivnosti, koji bezprijekorno izvršava svaku njegovu zapovijed. Karamarko je svoj autoritet i povjerenje kod Brkićaizgradio plasirajući u svakom međusobnom kontaktu svoju radikalnu hrvatsku opciju, te proklamirajući politiku predsjednika Tuđmana kao izdajničku ( kako je naveo „budući vrši ustupke Srbima, na štetu Hrvata“ ).Takva načela odgovarala su Brkićevu svjetonazoru, koji osim ratnih rasluga nije imao nikakvu stručnu naobrazbu za mjesto zapovjednika.

Na mjestu pomoćnika ministra, Karamarko nije iskazivao nikakvu aktivnost, već je otvoreno počeo širiti tezu o stranci HDZ-u i Tuđmanu kao jedinim krivicima svega u RH, pritom tajno proklamirajući novu političku stranku HNS i starog prijatelja Stjepana Mesića.

Prekidom obnašanja poslova pomoćnika ministra, Karamarko zasniva novi radni odnos u HAK-u, na mjestu glavnog tajnika, gdje je iskoristio poziciju i utjecaj Ile Bakovića, te njegovog brata Ante,koji je u to vrijeme djelatnik HIS-a. Obnašajući poslove glavnog tajnika HAK-a, Karamarko je idealno iskoristio za bolje pozicioniranje i pripremanje za predsjedničke izbore.

U Mesićevom stožeru

Pripermanje predsjedničkih izbora, kao i organizacija samog stožera kandidata Stjepana Mesića, za Karamarka je aktivno počela u rujnu 1999.g., od organiziranja prvih suradnika „donatora“ i novinara, s kojima je svakodnevno održavao kontakte.Njegov utjecaj u EPH, nedvojbeno je prema također dostupnim podacima Službe bio izgrađen do te razine da je u određenim tekstovima mogao vrštiti cenzuriranje. Također je važno napomenuti, da je Karamarko koristeći prijatelja Mira Laca, koji je direktno kontaktirao sa novinarkom Jasnom Babić, krajem 1999.g. u vrijeme provođenja famoznog proces tzv.“Zločinačke organizacije“ plasirao za sve osumnjičenike i njihove kriminalne aktivnosti pokroviteljstvo od strane aktualne vlasti, pritom navodeći imena Ivića Pašalića,Drage Krpine i dr..., a ponaosob obitelji Tuđman.

Sa druge strane Karamarko za ista plasiranja koristi Ivu Pukanića, Denisa Kuljiša,Andrea Maksimovića, Sašu Lekovića, Dušana Miljuša i Marka Cigoja, na način da je preko svojih satelita, pritom koristeći Hrvoja Petrača ( preko Lončarića ), Zvonka Trusića, Nikolu Vukovića ( nasljednik na mjestu tajnika HAK-a ), Mirka Ljubičića-„Švepsa“ i Nikolu Krištu, da budu kao „neovisni“ izvori informacija, koju su navedeni novinari međusobno razmjenjivali, te potvrđivali kao autentičnu i provjerenu.

Sve napijed navedeno potvrdili su djelatnici SZUP-a u svojim operativnim postupanjima, kao i korištenjem operativno-tehničkih sredstava, nad svim prethodno imenovanim osobama.

U početku javnog istupa Karamarka kao ključne osobe i voditelja stožera u timu Stjepana Mesića, kao kandidata za predsjednika RH, počelo je otvoreno prikupljanje financija. Osim istaknutih pojedinaca iz gospodarskog miljea, koje je predvodio poduzetnik Tomislav Antunović, a koji su bili paravan prikupljenih donacija, Tomislav je propagirao veliko broj osoba albanske nacionalnosti. Među isaknutijim Albancima svoj oboj u financiranju dalu su obitej Kačinari i Gjergaj, s područja Zagreba ( dugogodišnje poznanstvo s Mesićem ), a posebno je naglašen doprinos Lulzim Krasniqi tzv.“Ljulji“, te njegovih sunarodnjaka iz Švicarske i Njemačke, obitelji Qazima Osmanija i Behgjet Pacolli.

Osmani i Pacolli uistinu su glavni financijeri kampanje Stjepana Mesića, ali isključivo po dogovoru sa Karamarkom.

Naime, poznanstvo Osmani, Pacolli i Karamarko seže iz ranih 90-ih, kada je Tomislav u ime svog nekada pretpostavljenog započeo suradnju sa istima oko poslova TDR-a i TDZ-a, kao i plasmana duhanskih proizvod na području EX Jugoslavije, kao i europskih zemalja.Ta duhanska struktura ima svoje korjene u tranziscijskim, političkim strukturama u Hrvatskoj i Srbiji početkom 1990-ih godina.

Upravo je u vrijeme Gregurićeva mandata u Hrvatskoj, praktički u tajnosti proveden postupak pretvorbe i privatizacije duhanske industrije (preko tvrtke u Varaždinu osnovane od strane Željka Tomljenovića pomoćnika ministra Ivana Jarnjaka i čelnika AKD-a tvrtke koju je osnovala vlada RH), prije svega Tvornice duhana Zagreb i Tvornice duhana Rovinj, na nezakonit način, a prema uputama za privatizaciju duhanske industrije koje je u tajnosti izradila Gregurićeva Vlada.Bio je to proces reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj koja je kasnije postala jedna od glavnih organizacijskih dijagonala duhanske kriminalne organizacije na prostoru zemalja EX Jugoslavije. Točnije, bez takve reorganizacije duhanske industrije u Hrvatskoj, nebi bilo niti takve duhanske kriminalne organizacije.

Duhanski lobi

Dakle, prvo je uslijedio proces „reorganizacije“ duhanske industrije, prije svega u Hrvatskoj ( pod palicom Gregurića ), a potom pod utjecajem iz Hrvatske i dijela duhanske industrije u BiH, da bi se potom spriječio ulazak stranih duhanskih industrija na prostor novonastalih novih država,( „ozakonjeno“ potpunim monopolom TDR-a u vrijeme Matešine Vlade, a Mateša je u to vrijeme zet Franje Gregurića ) kako bi se duhanskoj „organizaciji“ potupno osigurao trgovinski monopol nad međunarodnom ilegalnom trgovinom duhanskim proizvodima preko cijelog Balkana.

Duhanska organizacija začeta je upravo od strane Tvornice duhana Rovinj, sa svojim čelnim ljudima Antom Vlahovićem i Pliniom Cuccurinom, naravno uz svestranu podršku Gregurića, s kojima je u posljednje vrijeme njegova predsjedanja Vladom, sve pregovore vodio Karamarko.

U Hrvatskoj su prvi šefovi te organizacije izvan same proizvodnje bili Hrvoje Petrač, jedan od notornih šefova hrvatskog kriminalnog podzemlja, te ljudi bliski ratnom premijeru Franji Greguriću, posebno Ante Vlahović i Plinio Cuccurin, te bankari poput Franje Lukovića dugogodišnjeg predsjednika uprave Zagrebačke banke, koja je otvoreno bila umješana u stvaranje duhanske organizacije, sudjelujući u vlasničkoj strukturi duhanske industrije, ali i operacijama pranja novca balkanske duhanske organizacije. Zagrebačka banka je plasirajući nepovoljne kredite Tvornici duhana Zagreb, istu preuzela radi dugova, a onda je prodala puno manjoj Tvornici duhana Rovinj, stvarajući tako monopolni položaj, koji je potpuno osiguran onemogućavanjem ulaska stranih duhanskih kompanija na hrvatsko tržište, pod opravdanjem zaštite domaće proizvodnje.

Zanimljivo je kako je predstavništvo TDR-a u bivšoj SRJ u drugoj polovici 90-ih vodi Jovica Stanišić glavni operativac Slobodana Miloševića s kojim se razišao u drugoj polovini devedesetih.

U stvaranju balkanske duhanske organizacije, važnu ulogu imaju i ljudi poput Vlade Brkića u Hrvatskoj i Andrije Draškovića u Srbiji, koji su cijelo vrijeme bili ključni suradnici kriminalne organizacije pod kontrolom Hrvoja Petrača, pa je tako međunarodno krijumčarenje cigareta preko Srbije organizirano upravo u toj sprezi Andrije Draškovića s kriminalnim organizacijama u Hrvatskoj.

U Hrvatskoj je u tome trenutku značajan dio kriminalne organizacije koju je kontrolirao Hrvoje Petrač, a s kojom su surađivali i Ratko Knežević i Andrija Drašković u zatvoru, tzv. zločinačka organizacija iz sudskih procesa s početka 2000-ite godine, dok se i protiv samog Petrača u tome trenutku podiže više kaznenih istraga, od kojih i jedna zbog međunarodnog krijumčarenja cigareta, a osim Petrača vodila se i protiv Srećka Kestnera i Ratka Kneževića, sve do 2002. g.

Prijelomni događaj u tim procesima predstavlja tajni dogovor Qazima Osmanija zvanog „Felix“ i Hrvoja Petrača u Ankari, u Turskoj koji je 2001. g. uz posredovanje tadašnjeg veleposlanika RH u Turskoj Amira Muharemija ( šogora Tomislava Karamarka , na čije je inzistiranje taj sastanak uslijedio ).

Dakle, ti su se klanovi i kriminalne organizacije jednostavno morali reorganizirati, kako ne bi nestali s kriminalne karte Balkana, i taj trenutak njihove slabosti prepoznao je i iskoristio Qazim Osmani zvani Felix, koji tada sklapa kriminalne saveze sa Petračevom organizacijom. Upravo su na sastancima u Ankari uz posredovanje pripadnika klana Osmani ( Amira Muharemija ) Qazim Osmani Felix i Hrvoje Petrač dogovorili kriminalni sporazu o pruzimanju infrastrukture Petračeve kriminalne organizacije za međunarodno krijumčarenje cigareta u Hrvatskoj.

Konačni dogovor Petrača i Osmanija postignut je početkom 2005. g., nakon čega je Osmani trebao samo definirati dogovor s Antom Vlahovićem i tajnim vlasnicima TDR-a odnosno Adris grupe.Prvi sastanak Vlahovića i Osmanija,kako doznajemo dogovio se upravo početkom 2005. Godine uz posredovanje Ekrema Lluke. Vlahović je tada upozorio Osmanija kako postoji grupacija tajnih vlasnika TDR-a, koji se kriju iza tajnih skrbničkih računa u Zagrebačkoj banci, s čijim se punomoćnicima mora dogovoriti oko onog dijela preuzimanja TDR-a koje vlasništvo ne kontrolira Vlahović sa svojim ljudima.Kasnije je posredničku ulogu između Vlahovića i Osmanija preuzeo po naputku Felixa Dražen Golemović.

Dnevno.hr

U Zadru, 14. rujna 2012. godine

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA

PODRUŽNICA ZADAR

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA - SHZ

petak, 14. rujna 2012.