NACIONALNE MANJINE U HRVATSKOJ NE BI
SMJELE IMATI PRAVO NA NADPRAVO!
Osobno
sam potomak švicarske nacionalne manjine u Hrvatskoj pa mi taj status daje
pravo samokritike i kritike nacionalnih manjina u Hrvatskoj bez straha od
„pacaka“ iz birokratskih kabineta Europske Unije, kojih se inače jako boje
hrvatski politički birokrati.
Iz
prvog gramatičkog lica svoga nacionalno-manjinskog korpusa prosvjedujem puninom
svoga samo jednoga ljudskog i građanskog biračkog glasa protiv svih nadprava za
nacionalne manjine i napose protiv dvostrukog prava glasa i protiv financiranja
nacionalnih manjina od osiromašene Hrvatske, odnosno od hrvatskih platiša
poreza.
Ako
Ustav Republike Hrvatske jamči ravnopravnost svima svojim građanima, po kakovom
se to NAD-USTAVNOM kriteriju traže i dobivaju razna nadprava, što znači da
Ustav krše nacionalne manjine, koje traže i dobivaju razna nadprava, a još više
krše Ustav birokratski vlastodržci, koji odobravaju i daju nacionalnim
manjinama razna nadprava na teret matičnog naroda - Hrvata.
Hrvatska
je samo u jednom obliku plaćanja nacionalnih manjina u 2007. utrošila 131
milijun kuna i to - jednima za njihov nacionalni folklor iz zabave, drugima za
njegovanje njihovih neradnih navika, trećima za jačanje naboja velikosrbskih
želja kroz dvostruko pravo glasa, četvrtima za reitalizaciju Istre... Iz HTV-1
„Prizme“ doznaje se, da će to darivanje novca nacionalnim manjinama u 2008.
biti znatno veće.
Tako
nešto nema nigdje u normalnome svietu, da jedna država plaća useljenim
građanima za nerad, za folklorističke zabave... unešeni strani nacionalizam i
politiku svoje iskonske države u useljenu državu, u ovom slučaju u Hrvatsku. To
je s onu stranu zdrave ljudske pameti.
Naime,
ponašanje useljenih građana u Hrvatsku i njima prilagođene hrvatske birokratske
politike je protueuropsko, protukulturno i protucivilizacijsko jer takvi
građani ne priznaju međunarodne pravne, kulturne i civilizacijske tekovine integracije
i asimilacije, nego se čak nameću matičnom narodu dvostrukim pravom glasa i
svima nedopuštenim načinima, uključujući genocidni i vandalistički rat protiv
matičnog naroda.
Ova
ista kritika vriedi i za hrvatsku političku birokraciju, koja novcem osiromašenih
hrvatskih poreznika kupuje glasove nacionalnih manjina, kojima je bolje tako -
obstati kao nacionalna manjina jer ih se plaća, da ne postanu integrirani i
asimilirani u Hrvate.
Evo
još jedne moje nacionalno-manjinske samokritike i kritike upućene svima onima u
Hrvatskoj, koji kultom nacionalnih manjina i plaćenjem nacionalnih manjina
dezintegriraju i osiromašuju Hrvatsku. Naime, hrvatski politički birokrati se
hvale, da u Hrvatskoj žive 22 nacionalne manjine, unešene u Ustav, a što je s
onim nacionalnim manjinama, koje nisu obuhvaćene Ustavnim „zagrljajem“?!. Isto
tako, hrvatska politička birokracija se hvali investicijom u nacionalne manjine
iznosom od 131 milijun kuna u 2007. godini, a zašto taj novac nije podijeljen
(na primjer): siromašnim umirovljenicima, djeci bez roditelja, za sprečavanje i
liječenje kancerogenih bolesti ili za gradnju dječjih vrtića, škola i za brojne
potrebne projekte, a ne za plaćanje nacionalnih manjina.
Nije
li razboritije, normalnije i humanitarnije, da se navedeni milijuni kuna daju
za pomoć nezbrinutoj djeci, samohranim majkama, invalidima svih oblika (na pr.
sliepcima), umirovljenicima, itd. a ne nacionalnim manjinama. Uostalom u Ustavu
Republike Hrvatske stoji da su svi građani u Hrvatskoj ravnopravni. Kako onda
mogu biti nacionalne manjine nadravnopravne i biti novčano nagrađivane jer su
nacionalne manjine.
Zašto
se, primjerice Amerika, Kanada, Australija, Francuzka, Njemačka, Nizozemska...
i moja iskonica Švicarska ne hvale, koliko imaju nacionalnih manjina i s koliko
novaca ih plaćaju, da bi trajno njegovali svoju tuđinsku pripadnost u državi,
koju oni priznaju svojom samo u onim segmentima, koji im odgovaraju.
Ne!
Nema nacionalnih manjina u naprednim državama svieta jer primjenjuju prirodno,
državotvorno, ustavnopravno, interesno-nacionalno... međunarodno prihvaćeno i
priznato načelo integracije i asimilacije.
Osim
za Vlase s privilegiranim statusom u Hrvatskoj vojnoj krajini, radi stalne
ratne službe nije niti u Hrvatskoj bilo nikakvih privilegija za došljake. Do novijeg
vremena svi su oni spontano i dragovoljno postali Hrvati. Neka nas na to
podsjeti nekoliko primjera:
Abafi,
Erdödi, Farkaš - bivši Mađari i postali su Hrvati.
Bauer,
Fischer, Hasler, Hirz, Meier, Ritter, Stoss, Wissner - bivši Austrijanci,
Nijemci ili Švicarsvi i postali su Hrvati.
Neizbrojivi
su Česi, Slovaci i Slovenci, koji su postali Hrvati.
Čak
i Grci, na primjer: Demetar, Gavella, Kalogjera, Papandopulo(?)... su postali
Hrvati.
Naši
prvi susjedi, bosanski muslimani bili su do Titove zbrke, malne svi Hrvati.
Sada su nova nacija Bošnjaci.
Samo
Srbi došljaci u Hrvatsku se ne integriraju niti asimiliraju u Hrvate, negeo
suprotno nemeću srbstvo Hrvatima kroz vjenčanja i druge načine.
Spomenutim
načinom - integracije i asimilacije postaju i sada iz redova svih useljenika:
Austrijanci, Britanci, Francuzi, Nijemci, Švicarci...
Hrvatska
čezne ući u zajednicu država Europske Unije, a nosi sa sobom kao „miraz“
nacionalne manjine. Prepuštam, pametnijima i stručnijima od sebe, da dadu svoj
sud o nadpravima i novčanom pomaganju nacionalnih manjina u Hrvatskoj, što ne
postoji u Ustavu Republike Hrvatske.
Ponavljam,
da je prošle (2007. godine) osiromašena Hrvatska, koju je jedna od nacionalnih
manjina (Zna se, koja je to nacionalna manjina!) gurnula prema prosjačkome
štapu dala samo u gotovinskome novcu 131 milijun kuna za nacionalne manjine. To
nije niti stotinka od svote, koju daje Hrvatska za saniranje ratnih šteta, koje
je počinila jedna nacionalna manjina (Zna se, koja je to nacionalna manjina!)
diljem Liepe naše.
Naime,
moja iskonska domovina Švicarska i najnaprednije države Europske Unije ka kojoj
Hrvatska malne zaljubljenički žuri uopće nemaju kategoriju nacionalnih manjina,
nego je svaki došljak bio on poželjni djelatnik, emigrant ili avanturist
tretiran kao stranac i kao takav se trudi da integracijom i asimilacijom stekne
pravo građanstva i nacionalnosti dotične države.
U
Hrvatskoj se može govoriti o nacionalnim manjinama samo „niz dlaku“ popraćeno
pohvalama, poželjnostima, unaprjeđivanjema, novčanim podporama socijalne naravi
i za njegu folklora, ozakonjenim nadpravima (primjerice dvostruko pravo glasa,
škole na njihovom jeziku, što znači da ih Hrvatska ne školuje za sebe, nego za
njihovu iskonsku državu), dodjelama abolicije i amnestije za pobunjenike, čak i
za zločince iz redova Srbske nacionalne manjine, itd...usw...etc.
Izreče
li neki Hrvat, makar i najdobronamjerniju kritiku usmjerenu na bilo što vezano
uz nacionalne manjine, napose na najprivilegiraniju srbsku nacionalnu manjinu,
dobiva za to prilično teške obtužbe pa nerietko čak vrieđajuće oznake kao na
primjer: šovinist, nacionalist... pa i fašist.
Bogu
hvala, osobno sam pripadnik nacionalne manjine u Hrvatskoj pa si mogu priuštiti
dobronamjernu kritiku - kritike na preveliku (rekao bih) uzajamnu raskalašenost
prava za nacionalne manjine u Hrvatskoj, a da mi nitko ne može pripisati
nijedan negativni naziv ili atribut.
Odmah
ću dodati, da niti sve nacionalne manjine u Hrvatskoj nisu ravnopravne.
Najravnopravnija je Srbska nacionalna manjina jer je najbrojnija i zadržala je
brojne segmente iz zločinačkog rata, kojeg je vodila protiv Hrvata i svih
nesrba. Tek primjerice, od srbskih mina pogibaju još i danas i još će dugo
pogibati Hrvati. Oni ne vade te svoje mine jer su ih namienili protiv Hrvata,
što znači da još uvijek ratuju protiv Hrvatske. Vade ih Hrvati uz silne
troškove i pritom stradavaju. U Donjem Lapcu su skinuli sve hrvatske nazive
ulica i stavili imena Srba, među kojima ima zločinaca prema Hrvatima; u
Vukovaru i drugdje po pretežno srbskim naseljima postoje spomenici četnicima; u
miešanim školama zlostavlja se hrvatsku djecu; u Vukovaru i drugdje crtaju
srbske četničke grbove i fizički zlostavljaju ljude na njihovom radnome
mjestu...
Sve
druge nacionalne manjine (22 u Hrvatskoj) su manje ravnopravne od Srba.
Dovoljno je pogledati HTV-emisiju „Prizma“ i po trajanju za pojedine nacionalne
manjine se u to uvjeriti.
Prije
nego nastavim moram se barem temeljno predstaviti. Potomak sam jedne stare
švicarske loze Hasler, od koje je moj šukundjed Nikolaus Hasler po Napoleonovoj
liniji došao u Slunj i njegovi potomci, među kojima sam i ja Karlo Hasler
(fonetiziran u Jugoslaviji) u Dragan Hazler postao - postali smo svi Hrvati sa
zadržanim sjećanjima i nekim svojstvenostima svoga švicarskog podrietla.
Kao
takav (nastavljam samo o sebi) osjećam se jednako ponosan na svoje švicarsko
podrietlo i na svoju hrvatsku opredjeljenost ili osjećam se jednako ponosan na
svoju pripadnost.
Dragan
Hazler - hrvatski djelatnik
Nema komentara:
Objavi komentar