TAJKUNI – HRVATSKI SUVREMENI JANJIČARI

TAJKUNI – HRVATSKI SUVREMENI JANJIČARI

Tajkuni – janjičari, pošast u Hrvatskoj, materijalno su stimulirani od ovosvjetskih mešetara i raznih eksploatatora hrvatskih materijalnih bogatstava. Hrvatski tajkuni, u skladu s ovim vremenom, kao produžene ruke plaćeni su da unište hrvatski ekonomiju i sve što smeta njihovom planu. Udruženo poljuljali su hrvatsku državu, za što su krivi i „brižni“ Hrvati dok su indiferentno promatrali i dalje promatraju urušavanje vlastite zajednice.

Hrvatski tajkuni kao janjičari nisu svjesni težine svojih nedjela koja su u Hrvatskoj počinili. Ali odgovorni su „svjesniji“ koji vide, a nisu uništili otrovnu mrežu inih eksploatatora pomoću koje su stvarali i lovili hrvatske janjičare da rade protiv vlastitog naroda i hrvatskog općeg dobra, imajući u vidu da je čovjeku mana i vrlina što se može naviknuti kako na dobro tako i na zlo.

Institucije hrvatskog naroda odgovorne su i dužne, a u njima i svaki pojedinac je odgovoran. . . hrvatskom narodu. Predstavnici u hrvatskim institucijama odgovorni su dok relativiziraju svoje propuste, jer opće dobro ne trpi improvizacije pojedinaca, zato čovjek mora odgovarati da bi bio opomena na beskonačnom putu života. Jer po navici otrovani pojedinac kao odraz nereda tendenciozno truje dalje. U ime reda tajkune – janjičare treba lustrirati i konfiscirati im imovinu koju su ugrabili, naročito one koji su rušili tvornice u Domovinskom  ratu.

Tajkuni su podržani i dalje ih podržavaju hrvatske duhovne i svjetovne „elite“, koje su zbog sprege s  njima još najodgovornije hrvatskom narodu. Zadnjih dvadeset godina svi pojedinci, koji su u ime hrvatskog zajedništva htjeli razbiti spregu hrvatskih duhovnih i svjetovnih elita s tajkunima, izvrgnuti su linču policije i sudstva.

Dakle, kada je riječ o neredu u Hrvatskoj nije problem Haag ili koja druga prijestolnica svijeta već hrvatska prijestolnica Zagreb. Kao i do sada i dalje tajkuni – janjičari nesmetano uništavaju hrvatsko opće dobro i samostalnu državu Hrvatsku, i to pored i uz pomoć hrvatskih institucija.

Neuredan pojedinac, kao i narod, po željama postaje žrtva dok laže i krade, umjesto da se žrtvuje pa zasluži i tako odoli iskušenjima. Dakle, zlo se zasluži po željama i nedjelima po kojima se čovjek izdvoji i odmetne iz vlastite zajednice. Kada se život kao odraz uvjeta podcijeni tada čovjek po neredu oslijepi. Dakle, Ideja potiče na djelovanje i skupa demonstrira konkretno, istinu na Zemlji. Problem je u Hrvatskoj što su Ideja i djela uglavnom u nekoj inverziji razdvojeni, a dobra djela tek su odraz ideje i žrtvovanja.

Baš zato hrvatski tajkuni ne mogu kontrolirati novac koji nisu zaradili, ali mogu kao zlo pomoću novca kontrolirati policiju i sudove, dakako kao produžene ruke potencijalnih eksploatatora Hrvatske, a kao robovi materije odmetnuti od Ideje.

Tako su hrvatski tajkuni – janjičari ništili i nište volontersku tradiciju i običaje Hrvata, a što je razlog da su Hrvati sve manje solidarni, ne žrtvuju se dovoljno za svoga bližnjega i zajednicu svoju, pa su usamljeni i žrtve. Hrvati su odgovorni i zato što su kroz stoljeća, birajući, nisu lustracijom i katarzom demonstrirali uvjete životu i revitalizirali se kao narod. To se događa narodu koji nije dovoljno kroz povijest uočavao zamke, koje stvaraju žrtve na Zemlji.

Čovjek treba podržavati jedinstvo – zajednice, koje ga čuva i brani, u kojoj Otac s djecom na ognjištu svome smisao živi. Otac je snaga jedinstva u zajednici, ukoliko nije tako eksploatatori i janjičari blefiraju i razaraju zajednicu, jer znaju da je ona uvjet životu i oporba zlu. Dakle, lutalice i janjičari uvijek se protive tradiciji i običajima naroda kao temelju života.

Konkretno, izrazitije Hrvate, koje nisu uništili po svijetu do 1990. godine, učinili su to u Hrvatskoj, dok se stvarala nezavisna Hrvatska, na perfidan način kao i danas dok uništavaju jednog po jednog kao oporbu. Dakle, iskustvo i spoznaja nas uče da život zahtjeva zajedništvo, što arbitrira i čuva uvjete životu – dostojanstvo. Uvjeti života u zajednici unaprjeđuju se dijalogom, u zajednici se dijalogom osvjetljavaju zamke privida, koje sa svojim ponašanjem stvaraju tajkuni.

Tajkuni su po neredu egoisti, funkcioniraju samo na osjetilnoj razini, zbog pukog imati urušavaju bitno, proturječe dobru – životu.

A čovjek djelovanjem i djelima pokazuje nagradu na vlastitom dlanu, pa život nije odraz samo ljudskog znanja već. . . žrtvovanjem kao garancijom život se čuva. Dobro – je život u akciji, dok čovjek dijalogom propitkuje o ideji i djelovanju skupa, a golu egzistenciju pretpostavlja.

Zagreb – Zadar, rujan  2012. godine

POKRET AKTIVNIH VETERANA  BRANITELJA REPUBLIKE HRVATSKE