SPOZNAJOM ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ

SPOZNAJOM ZA ŽIVOT U HRVATSKOJ

                                    Hrvati i danas u velikom broju emigriraju

Znanje otkriva istinu, ali čovjek na hrvatskim prostorima zbog poticanja na spoznaju radi istine u srazu je s neznanjem, tj. nečovjekom. Uglavnom, vlastodršci nisu skloni učiti ili se zadovoljavaju kvazi spoznajom, što se ponavlja kroz povijest u Hrvatskoj. Za takve ljude je neophodna lustracija jer nisu samokritični pri uzimanju velikih dužnosti nerazmjerno njihovoj spoznaji, a što se uvijek s takvima negativno odražavalo kroz povijest na hrvatskim prostorima. 

Znaju svi!? Tko zna ne griješi, dok tko manje zna, više je kategoričan. 

U stvarnosti onaj tko ne zna stvara nered, obično takvi kao vladari pomoću straha zabranjuju slobodu mišljenja. Dakle, znanje se treba cijeniti zbog istine u jednoj zajednici, radi općeg dobra, što sačini zajednicu uzornom, a što će potaći i pomoći buduće generacije. Stoga svom ozbiljnošću treba ukazivati u zajednici na budnost i angažiranje, jer divljaci dok lutaju s malo znanja – praznih torba, lako požele tuđe ognjište, misle da je sila pravda. 

Kako izvoru života tako i spoznaji nema kraja, a patnja je odraz stvorenih razloga što proturječi životu. Treba spoznati, dok generacije prolaze, da je život vječan, dakle čovjek treba ulagati u beskonačan život kao smisao.

Ne smije se umisliti da je rješenje egoistički uzeti dužnost bez odgovornosti, jer sofističke konstrukcije zla vode konačnom, tj. smrti.

Neznanje ne može biti garancija – život ne prihvaća varku kao smisao, ne prihvaća manji argument za veći.

Kako su sofistički stari Grci učili Etrušćane, a Etrušćani Rimljane tako su svi propali zbog lukavosti, a ne mudrosti koja pripada čovjeku, koji zastupa život i ne umire.

Jedan narod po spoznaji traje kao i život, ako živi skladno trajat će dok svjedoči o dobru tj. životu.

Dakle, iz neznanja dekadentni neće istinu po cijenu vlastite djece, a bez istine zajednicu zahvaća tragično kada neće obraćeništvo već smrt.

Život u Hrvatskoj svjedoči kako spoznaja Hrvata nije adekvatna zadovoljstvu i dostojanstvu kakvo priliči čovjeku. Dakle, Hrvati trebaju učiti a ne očajavati, učiti a ne improvizirati iskonska pravila – uvjete života.

Život kao najveće dobro može se tek po spoznaji cijeniti i poštovati. Dakle, ukoliko nema spoznaje obično čovjek ne istraje, stane, tek ustajući, kretanjem čovjek čovjeka može poticati, razmjerno koliko koristi duhovne moći utoliko može biti kategoričan, jer kvalitetom od pet posto ne može se kategorički postavljati sto posto. Dakle, realnost je odraz adekvatnog znanja, kako pojedinac vidi realnost. Tako i toliko jedna osoba poima bitno i živi u skladu – dok demonstrira za život i traje na Zemlji prema beskonačnom.

Spoznaja na Zemlji je svijetlost na putu čovjeku u vlastitoj zajednici radi zadovoljstva, adekvatno kako živi. Dok stvoritelj iz ljubavi nudi bezrezervnu snagu i podršku, tko zna spozna da nema razloga čovjek čovjeka iscrpljivati. U međuljudskim odnosima čovjek čovjeka treba poticati i boriti se protiv zla. Istina kakva bila odraz je poklapanja misli sa stvarnošću, što čini vlastito angažiranje – ponašanja uopće dok se čovjek stavlja u službu vlastite zajednice. Kao odraz stvorenih razloga, čovjek dalje određuje sebe, što je posljedica načina življenja.

Dakle, čovjek s razlogom gubi i dobiva: dok redom skuplja i jača, neredom čovjek rasipa i slabi. Budući da se inverzijom materiji daje prednost u odnosu na duhovno, u Hrvatskoj moderno materijalno šarenilo osvaja Hrvate, na kraju koliko god se iscrpljivali nebitnim, velika većina nema dovoljno sredstava za golu egzistenciju, jer neće zarađivati, skupljati, već neuredno, bez rada, materijalna bogatstva žele dobiti na neljudski način, a što su naučili od svojih pretpostavljenih kao uzora kod kojih su uočili jahte, avione, totalnu perverziju. Zna se da je najveća vrlina i mana čovjeka što se može naviknuti kako na dobro tako i na zlo, naročito narodi s manjom spoznajom.

«Ako neki narod očekuje da u civiliziranom stanju može biti slobodan, ali neobrazovan, onda očekuje nešto čega nikada nije bilo i čega nikada neće biti.» (Thomas Jefferson, 1816.) 

Dakle, potrebni su učitelji – a njih treba zadržati, a ne protjerati iz vlastite zemlje, s obzirom da je jezik rad duha zajednice – znanje se prenosi na vlastitom jeziku.

Nerazumni vladari obično progone intelektualce zbog kritike kao opoziciju, a ne shvaćaju da su to zapravo savjeti. Na primjer u Hrvatskoj intelektualci su destimulirani, nisu zaštićeni od strane institucija, naprotiv perfidno ih se napada i progoni. Da je to istina pokazuje i statistika u kolikom broju i danas emigriraju, dakle, vlast nije svjesna i nema razumijevanja za takve ljude, iz neznanja vrši pritisak, i nakon 15 godina samostalnosti – ovom narodu ruši se samopouzdanje – nema osmjeha na licu.

Dakle, život i dobro se zaštićuju po uvjetima, a ne demagogiji kao otrovu. Angažiranjem već sutra čovjek će samokritikom ocijeniti i procijeniti da je pravedno zaslužio koliko osvijetli mračne dijelove gdje obitava. Na putu osvjetljavanja svojim varkama i spletkama, uvijek se grubo materijalističko suprotstavlja čovjeku. Ta mračna strana zapravo je neznanje i kao takvo bori se protiv dobra, a od argumenata samo ima privid kojim obmanjuje svjetovne oči i gura u beznađa. Tako čovjek sebe razapinje i muči što je zapravo razapinjanje istine preko Jude.

Prekomjerna želja za materijalnim i iscrpljuje čovjeka po čovjeku i toliko je tragično sablasna kroz stoljeća, što i Shakespeare u svom djelu «Mletački trgovac» pokazuje. 

Opominju i uče svi produhovljeni pojedinci kao učitelji kako je sreća htjeti raditi i toliko zaraditi, mjesto glasovati za one koji će «dati», a ne učiti sebe i tako poticati svoj narod.

 Jednom narodu ne može se dati, niti je potrebno, već ga treba poticati da zna raditi i zaraditi u skladu sa životom. 

U Zadru, listopad 2012. godine

Pokret aktivnih veterana branitelja Republike Hrvatske