Stranka HNS svojim izjavama o šatoru u Srbu je protiv Savke Dabčević Kučar, bivše i počasne predsjednice HNS-a

STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST

Stranka HNS svojim izjavama o šatoru u Srbu je protiv Savke Dabčević Kučar, bivše i počasne predsjednice HNS-a

Savka Dabčević-Kučar u svojim memoarima je istakla u vezi „Mitinga u Srbu 27.srpnja 1971.“ a koji su objavljeni u  knjizi Dossier Boričevac, J. Pavičić, Zagreb 2012., str. 511.i 512., u kojoj navodi:

„Jedan od izraza raspoloženja te skupine bio je miting u Srbu, na dan koji se slavio kao dan ustanka naroda Hrvatske 27.srpnja 1971. Ali, događaj iz 1971. bio je osobit.

Tu nije bilo bitno pokazati tko su Srbi u Hrvatskoj, nego i organizirano prikazati i dokazati da je tu srpska Hrvatska. Naime, razni visoki vojni funkcionari i drugi političari na službi u Beogradu, povezani s navedenom skupinom, organizirali su proslavu u Srbu kao svesrpsku proslavu.

Bez našega znanja nekoliko su desetaka autobusa dovezli na taj dan Srbe iz Bosne, Vojvodine, i iz uže Srbije. I to će se ponoviti 20 godina poslije! Oni su, a ne toliko domaće srpsko stanovništvo, dali velikosrpski pečat toj hrvatskoj proslavi.

Mi smo bili pozvani (i odazvali smo se) u punom sastavu. Bili su nazočni Vladimir Bakarić, Jakov Blažević, Pero Pirker, Miko Tripalo i ja, i mnogi drugi.

Nikada, u cijelom svom sudjelovanju na mnogobrojnim sastancima, mitinzima, proslavama, nisam doživjela nešto slično.

Kad smo se pojavili na improviziranoj pozornici, na otvorenom, pred golemim mnoštvom ljudi (dovezenih), osjetili smo prema sebi zid otpora i mržnje. To je miting velikosrpske bodlje mržnje prema hrvatstvu i Hrvatskoj. Nikako ga drukčije ne mogu shvatiti!

Ovacijama su dočekali srbijanske predstavnike, posebice Dražu Markovića za kojeg se znalo da je protiv naše politike. Ovacije su priredili i Đoki Jovaniću, svojemu ratnom zapovjedniku. Hrvatskim predstavnicima nisu pljeskali, jedva uljudno, čak ni Vladimiru Bakariću ni Jakovu Blaževiću.
Ta minifestacija bila je dobro organizirana sa željom da nam se pokaže njihova snaga, a poruka je bila: Velikosrpstvo je tu, iza nas!

Ljudi, dovučeni autobusima iz Bosne i Vojvodine i tko zna odakle sve, bili su umorni, znojni, pripiti (rana jutarnja rakija), s prijetećim raspoloženjem. Bili smo im tu – na dohvat ruke. Mi-za koje se tvrdilo da želimo ponovo „klati“ Srbe u Hrvatskoj.

Kad su počeli govoriti, opet ovacije Draži Markoviću, pa Đoki Javaniću, i parole, parole, parole, Jugoslaviji, Titu, Partiji, bratstvu i jedinstvu i sl.-ali ne i Hrvatskoj. Jesam li to u svojoj zemlji, gdje li se to nalazim?-ogorčeno sam se pitala. Jesmo li mogli (morali) to spriječiti? I odmah zatim pomisao: E, bogme, nećete više!

U Zagreb smo letjeli velikim vojnim helikopterom, i samo se sjećam da smo u njemu-na povratku-svi šutjeli. Na tom sam mitingu najodređenije, odnosno najizravnije osjetila samu suštinu politike te skupine.

Na povratku u Zagreb zapisala sam u svoj notes: Miting uzbuđenja. Mrze nas, i neće se libiti za četništvo proliti krv. Strašno? Smiješno? Opasno? Prijeteće? Sve to-stvari se kreću prema raspletu!

Mnogo godina poslije događaji su potvrdili moje slutnje i sumnje.“

Zagreb-Zadar, 13. srpnja  2016. godine

Stranka hrvatskog zajedništva